U malenom mjestu Čišla u zaleđu Omiša upravo traju burne rasprave o tome hoće li se i kako obnoviti spomenik žrtvama četničkog pokolja 1942. godine, koji je u zadnjih trideset godina osakaćen do neprepoznatljivosti: jedni žele na njegov vrh vratiti originalnu štafetu, drugi smatraju da je primjereniji križ.

Gotovo na svakom koraku i gotovo na dnevnoj bazi svjedočimo većem ili manjem vandalizmu, pa tako stradavaju spomenička remek-djela iz doba socijalizma, ali sve češće i spomenici Domovinskom ratu, pa sve do, recimo, varaždinske instalacije postavljene u čast kajkavskog jezika.

Uvjerljivo najviše stradala su obilježja posvećena antifašističkoj borbi: računa se da ih je od ukupno šest tisuća najmanje polovica teško oštećena ili potpuno uništena, a u jednom trenutku to je predstavljalo gotovo pa službenu državnu politiku. Među njima našle su se razne spomen-ploče i biste bez umjetničke, ali s emocionalnom vrijednošću, no i djela značajna u svjetskim okvirima, poput spomenika na Petrovoj gori Vojina Bakića ili njegove apstraktne tridesetmetarske skulpture u Kamenskoj kod Požege, tada najveće takve na svijetu, koja je 1991. godine minirana iz devetog pokušaja - da bi ondašnje novine sasvim ozbiljno objavile vijest da ju je 'srušio vjetar'.

Poligon za ideološko razračunavanje

Posljednjih godina, na sreću, nema ekscesa tog tipa, no spomenici su zato postali zgodan poligon za mahom ideološko razračunavanje, u pravilu potpuno nemaštovito: na obilježju Prvog splitskog odreda, recimo, otprilike jednom mjesečno osvane 'ušato U', a više puta oskvrnut je spomenik hrvatskim braniteljima u zagrebačkoj Dubravi. Dakako, simbolima suprotnog predznaka.

'Moj subjektivni dojam jest da su ljudi shvatili da mogu raditi što god hoće, pa onda to i rade. Primitivci ne znaju da povijest grade spomenici i kakva god prethodna razdoblja bila, ona su dio naše povijesti. Doduše, spomenička rješenja iz nešto starije prošlosti današnja 'plastika' teško može dosegnuti, ona im nije ni do koljena. Došli smo do poražavajuće situacije da svaki samouki kipar može postaviti svoju skulpturu gdje god hoće, a mahom se radi o dosta jadnom realizmu', kaže za tportal arhitektica i konzervatorica Zrinka Paladino. Upitali smo je - znači li to da su građani i cijelo društvo naprosto postali divlji i necivilizirani?

Paladino: Legalizacija nas je uništila do kraja

'Nakon što je čak i gradonačelnik Zagreba postupao na svoju ruku, a mislim na slučajeve poput devastacije Meštrovićeva paviljona, sve postaje moguće. Osobno smatram da je od spomeničke baštine još ugroženija arhitektura, i to na više razina: na svakodnevnoj razini devastacija se najlakše vidi na pročeljima zgrada, gdje se svaki stanar ponaša kao da živi u obiteljskoj kući i mijenja, zida i dograđuje. Druga razina je devastacija pomoću zapuštenosti i neulaganja, a treća ona legalna, odobrena čak i od konzervatorskih tijela. Povrh svega toga, legalizacija nas je uništila do kraja jer su ozakonjene sve intervencije koje su ikada ikome pale na pamet i koje klasičnim postupkom nikada ne bi bile odobrene', objašnjava Paladino.

'Često se ljude maltretira tako da drvene prozore ne mogu čak ni zamijeniti aluminijskima, dok se s druge strane potpuno legalno odobravaju intervencije koje drastično mijenjaju i sam smisao nekog djela', nastavlja te kao primjer navodi nedavno otvoreni hotel u samom središtu Zagreba. 'Ondje je tijekom rekonstrukcije na davnu dogradnju dodan još jedan kat, izmijenjene su dimenzije koje nisu uzalud baš tako projektirane i zgrada danas izgleda kao da ima tumor na glavi.'

Paladino upozorava i da nema velike razlike u postupanju prema zaštićenim i formalno nezaštićenim kulturnim dobrima i spomenicima - osim što bi za prvu kategoriju po zakonu na teren uvijek morala izlaziti inspekcija za kulturna dobra, što se ne događa previše često.

Mentalne konfuzije

Povjesničar umjetnosti i bivši rektor Sveučilišta u Splitu Ivo Babić pak naglašava da se promjene sistema i vrijednosti često očituju upravo na odnosu prema spomenicima - pa je tako i danas, kada živimo u 'mentalnim konfuzijama' u svim aspektima naših života, uključujući onaj vizualni.

'Javna sfera i okolina su u totalnoj krizi - svatko za sebe želi zgrabiti komad obale ili šume, uzurpirati javno dobro, pa dolazi do degradacije okoliša u najširem smislu. Posebno su zahvaljujući masovnom turizmu ugrožene povijesne jezgre gradova, njih se uništava. A što se tiče spomenika, njihovo uništavanje prastari je fenomen još iz antičkog doba, damnatio memoriae, kada su se s kipova skidale stare i na njih postavljale nove glave. Ništa bitno za burna vremena', smatra prof. dr. Babić.

Ipak, kada govorimo o čistom vandalizmu koji je Hrvatskom zavladao proteklih godina, on ima dijagnozu:

'Svi smo mi agresivni, počevši od sebe, a s krizom agresivnost i destrukcija bez povoda izlaze na vidjelo. Izražava se unutarnji bijes i događa uništavanje koje je samo sebi cilj, a takva destrukcija je još i dobra dok se manifestira donekle benigno, dok ne počnemo pucati jedni u druge. Hvala bogu da imamo navijanje umjesto gladijatorskih borbi, bolje je da se ubijaju životinje - iako, naravno, ni to nije poželjno - nego da meta postanu ljudi', zaključuje Babić.