U središnjem Dnevniku, u nedjelju navečer, moglo se čuti jednog mladog prosvjednika kako kaže: 'Ja nisam ni lijevo ni desno, običan sam student koji nema budućnosti zbog ove vlade.'

Ova njegova izjava vrlo je precizno sažela suštinu prosvjeda koji već tjedan dana potresaju Hrvatsku, Kako su mnogi komentatori i izvjestitelji primijetili, na prvi pogled ne da se zaključiti puno, osim da su ulični prosvjednici protiv vlasti. Posve je nejasno za koga sve i za što sve jesu. Međutim, unatoč tome, nešto je više nego očito: masa ljudi koja se svake druge večeri uglavnom bez većih incidenata valja ulicama Zagreba vrlo je raznorodna. Tu je mnoštvo mladih ljudi, ali i onih srednjih godina, nezaposlenih, ali i zaposlenih, starijih koji su i sami razočarani, a izlaze na ulice zbog podrške mladima koji nemaju posla i nemaju budućnosti. Dolaze, bogme, i penzioneri. To više nisu odjelite, jasne i prepoznatljive grupe kao što su veterani ili nogometni huligani, već heterogena nezadovoljna masa od nekoliko tisuća ljudi koja je, kako je to napisao kolega Jurica Pavičić, nadpartijska i nadideološka.

Upravo to je ono što bi političare trebalo zabrinuti. Heterogenost prosvjednika, naime, svjedoči u prilog tezi da je frustracija, koja se izražava kao nezadovoljstvo ovom vlašću, prilično ravnomjerno raspoređena u svim slojevima društva - osim, dakako, političke elite i novih bogataša. A to znači da bi njihovo nezadovoljstvo trebalo uzeti ozbiljno, a ne pokriti se ušima i čekati da gužva prođe. Jer ulični prosvjedi se mogu čak i ispuhati, ali to neće umanjiti nezadovoljstvo ljudi. Štoviše, upravo suprotno. Ako 70 posto ljudi podržava prosvjede (makar bi samo trećina i sama izašla na ulice), kako je moguće da Vlada to zanemaruje? Kao da se radi o ispadima na nogometnoj utakmici, na kojoj se potuklo stotinjak huligana, a i njima se itekako treba pozabaviti. I kako je uopće moguće da Vlada zanemari činjenicu da su ovo prvi veliki spontani protesti nakon gotovo punih petnaest godina. Toliko je, naime, prošlo od slučaja Stojedinice koji se, ne zaboravimo, ograničio isključivo na Zagreb. Ovaj puta stvar više nije lokalna.

Gnjev prosvjednika je fokusiran na vlast jer neki neposredni cilj moraju imati. A neuspješna, nepopularna vlada sama se nudi svojim potezima i svojim nemuštim reakcijama i nesposobnošću da se nosi sa izazovima, uključujući i prosvjede. Vlada jest kriva utoliko što je korupciju, laži i privatne interese nadredila zajedničkim interesima i ciljevima. Još se u ovoj mladoj državi nije našla vlast koja vjeruje da je njezin zadatak služiti zajedničkim interesima. Sanaderov slučaj to najbolje pokazuje, ali isto tako sada je postalo posve jasno da je njegov slučaj vrh ledenog brijega i da je u pitanju sistem, a ne izolirani pojedinci. No ono što se čini posebno zanimljivo jest to što se iz brojnih izjava dade zaključiti kako današnji protesti imaju druge interese osim promjene vlasti. Njih zanima konkretan izlaz iz ove situacije. Naime, najviše ih brine i zanima –budućnost.

U tome, naravno, prednjače mladi. To je i razumljivo jer ne samo da im je sasvim jasno da je njihova budućnost neizvjesna – a kakva bi i bila uz 335.000 nezaposlenih - nego je to generacija koja više ne želi vjerovati da je rat opravdanje za sve. Od klijentelizma do kleptokracije, od korupcije do laži. Naime, iz perspektive te generacije, rat koji je započeo prije dva desetljeća i završio negdje kad su dorasli do vrtića ili škole je nešto daleko, nešto završeno, nešto što ih se više ne tiče. I sad bi oni trebali vjerovati da u ime tog rata vlast u Hrvatskoj dvadeset godina kasnije ima opravdanje da ih (zbog svoje nesposobnost) lišava njihove budućnosti? U pobuni ih podržava generacija njihovih roditelja koja već dvadeset godina bez puno javnog rogoborenja živi nižim standardom i u nesigurnijim socijalnim uvjetima nego osamdesetih, vjerujući da će barem njihovoj djeci biti bolje. Prekipjelo im je kad su shvatili da neće, pa su i neki među njima izašli na ulice, usprkos hladnoći, umoru, rezignaciji, reumi, gihtu… Svim tim ljudima treba projekt koji će se zvati: nada. Ovaj raznorodni socijalni protest usmjeren je na rušenje Vlade samo utoliko što im to vide kao izlaz iz beznađa. A politička elita – i vlast i opozicija – uglavnom čkomi jer im taj izlaz ne može pružiti. Nitko im, a najmanje Vlada, ne može obećati da će sutra biti bolje.

Ali, iz iskustva znamo da u politici nema vakuuma. Uskoro će se ovo nezadovoljstvo artikulirati i gotovo je svejedno da li će se to dogoditi na ulici ili ne. Pojavit će se osoba ili grupa, stranka ili pokret, koja će obećati da će barem nešto pokušati učiniti, koja će im reći da ipak postoji svjetlo na kraju tunela, da će se radom, upornošću, pameću i zajedničkim snagama moći barem promijeniti ova žabokrečina – dakle, pružit će im nadu. Ili će im je možda pružiti netko tko će reći ljudima da će im vratiti njihov ponos, tradiciju i moralne vrijednosti, vjeru u Boga... Ili da su za sve nevolje krivi Srbi, Romi, Židovi ili pak neki drugi dežurni krivci, kako to već biva u povijesti. Naime, nipošto nije sigurno kojeg predznaka će biti oni koji uspiju kanalizirati nezadovoljstvo mase. U tom bi trenutku pobunjena gomila mogla postati politička snaga. Najgore je što se sve to već dogodilo našim susjedima. Najbliži primjer Hrvatskoj je, nažalost - Mađarska. Zato oprezno s nadom, nije svejedno tko će nam se danas-sutra nametnuti kao njezin posrednik.