Samo se rubnom čini vijest o saborskom zastupniku koji se osvrće na rad jednog pisca, prozivajući ga kako je kolokvijalni naziv korišten u knjizi (potom i u predstavi po istoj knjizi) – 'pogrdan i uvredljiv', a glavni lik prikazan tako da potiče stereotipe o čitavoj jednoj etničkoj skupini.

Kažem, samo se čini rubnom, a nije. Barem ne za nas koji živimo za i od pisane riječi ili bilo kojeg drugog oblika stvaralaštva. No ne bi trebala biti rubnom ni za cijelo društvo, koje želi biti istinski slobodno, a ne se samo takvim zvati.

Iskreno rečeno, iznenadilo me to s koje je strane ovoga puta uslijedio udar na umjetničke slobode. Navikli smo da on na ovim našim prostorima obično dolazi iz konzervativnih krugova, od puritanaca i moralne policije, koja bi iz literature prognala ne samo sve prljavštine ovog svijeta, nego tako uobičajene i prirodne pojave samo zato što u njima izazivaju tjeskobu ili težak osjećaj krivnje. Oni bi da autori u svojim djelima biraju riječi, da tepaju spolnim organima ili za njih koriste medicinska nazivlja, da se njihovi likovi ni za živu glavu ne 'seksaju' i, dakako, ne masturbiraju. Oni bi čak da likovi o takvim stvarima ni ne razmišljaju.

Oni bi da se u književnim djelima ne spominju grozote svijeta, da s papira nestanu svi pedofili i svoje nastranosti nastave u tišini, bez prokazivanja, bez mučnih opisa od kojih čovjeku pozli i poželi da planet strefi asteroid. Oni bi da se autor odrekne autentičnosti i određenih tema, a u filmovima ne prikazuju likovi koji bi mogli naštetiti ugledu naprimjer – udovica koje su nakon pogibije supruga u ratu odlučile nastaviti sa životom. U tu se svrhu pišu izjave, zahtjevi i pokreću peticije. U tu se svrhu prave popisi poganih djela, zahtijevajući da se maknu iz lektirnog programa, ne shvaćajući kako im se i rođena djeca smiju.

Jahači postmoderne apokalipse

No evo nam 'napokon' u Hrvatskoj na velika vrata i otvorenih pritisaka karakterističnih za razvijeni Zapad i krugove tzv. social justice warriorsa, jahača apokalipse postmodernog svijeta. Onog u kojem su hajke puritanaca počele jenjavati još nakon 'Posljednjeg Kristovog iskušenja', redatelja Martina Scorsesea (krajem 80-ih), a u sedla sjeli neki 'novi ratnici', tragači za knjigama, filmovima i autorima koji otvoreno ili subliminalnim porukama potiču na rasizam, seksizam, mizoginiju ili diskriminaciju tzv. manjinskih i/ili osjetljivih grupa. Oni koji ne toleriraju ni u umjetnosti i stvaralaštvu ništa što bi grubo ili tzv. mikroagresijom moglo povrijediti nečije osjećaje.

Prozivaju se crtići, slikovnice, romani za djecu i odrasle, filmovi i PC igrice zbog manjka žena, a viška bijelaca, zbog rodne neosviještenosti, poticanja stereotipa ili nedovoljne emancipiranosti. I pjevačice zbog tzv. kulturne aproprijacije. Propisuju se nepoželjne maske za Noć vještica, zarad neutralnosti ukidaju proslave ili obilježavanja tzv. praznika i tradicija većine. Prinčevi se proglašavaju mizoginim nekrofilima i silovateljima, nepoželjnim u dječjim bajkama, a Pepeljuga proziva da šalje neprimjerenu poruku djevojkama (o muškarcu kao spasu). Boba Graditelja se izgoni s BBC-ja (što im moj sin neće oprostiti ni za tri života). Ludilo se s tzv. progresivne intelektualne elite, aktivista i iz pojedinih medija poput infekcije prenosi u studentske kampuse, s kampusa na ulicu i nametanjem osjećaja krivnje ne samo autorima vodi do ograničavanja sloboda, prije svega suptilno i manje suptilno nametnutom autocenzurom.

I to je ono što bi nam se 'napokon' moglo početi događati i u Hrvatskoj, a za mene je simbolično (iz prilično subjektivnih razloga) započelo istupom Veljka Kajtazija.

Prozivke s obje strane

Dakle s jedne strane će se i dalje jurišati na nevine pamučne gaće televizijske voditeljice koje u romanu 'Bum Tomica' priželjkuje vidjeti jedanaestogodišnje dijete, zbog čega će autorica Silvija Šesto doživjeti ne samo niz neugodnosti i medijski linč, nego će biti pljunuta na cesti s porukom da se seli iz vlastite države, ni manje ni više nego u Srbiju. Nastavit će se izvan konteksta trgati i objavljivati citate iz djela Zorana Ferića i, gle ironije, s obje strane prozivanog Kristiana Novaka, a tijek misli i upravni govor djela koristiti kao dokaz o autorovu poticanju na blud, nemoral i kršenje zakona.

A s druge ćemo strane slijediti nove, a iste trendove; 'ratnici svjetlosti' tjerat će mak na konac i proganjati Cigane iz romana kako bi napravili mjesto Romima. Rom, al' najljepši!

U sredini će, na vjetrometini, ostati autor, život i sloboda.

Kafkijanski preokret Kajtazija

Stoga sam tužna zbog aktualnog istupa Veljka Kajtazija. Imam za to i nekoliko sasvim osobnih razloga. Ne samo kao autor zbirke pod naslovom 'Kako su nas ukrali Ciganima', već i zbog činjenice da je gospodin Kajtazi na njoj surađivao, prevodeći istoimenu priču s hrvatskog na romski jezik. Doduše, bilo je to prije točno deset godina, ali onda mu taj termin nije smetao, dapače. Pa ne znam otkud onda ovakav kafkijanski preokret? Je li riječ o iznenadnom prosvjetljenju, evoluciji svijesti ili ipak sitnom politikantstvu?

Možda je gospodin Kajtazi u jednom ipak u pravu. Riječ 'ciganin' vezana je za niz stereotipa, ali ne samo negativnih, već i onih koji se drže bajkovitih mitova i jedine asocijacije su im pjesma, ples, smijeh, strast i sloboda. Književnik je, između ostalih, pozvan da razbije taj i sve druge mitove. Da se približi čitateljima, potakne ih na promišljanje. Izazove empatiju ili bijes zbog nepravde. To čini težeći jeziku koji nije sterilan, već autentičan. Zato mora imati mogućnost da se izražava slobodno, bez opasnosti da ga se etiketira zbog djela ili pojedinih izraza djela. Jer, politički korektno izrečeno, 'nadam se da u budućnosti neće biti potrebe za ovakvim reakcijama', samo je u celofan upakiran poziv na (auto)cenzuru.

Nagrađivani pisci poput Nebojše Lujanovića ('Oblak boje kože') i Kristiana Novaka ('Ciganin, ali najljepši), koji se u svojim djelima dotiču tematike poput života Roma kao skupine ili im je u fokusu pojedinac, pripadnik te etničke i marginalizirane skupne, doprinijeli su rušenju predrasuda prema Romima i afirmaciji njihovih prava više nego sve politički korektne izjave političara ovog svijeta. Deklaracijama svjetskih kongresa ne možete osakatiti umjetnost, niti ugasiti životnost u njoj. Djelo mogu izbrisati samo čitatelji, kritika i vrijeme. Oni čitanjem ili ignoriranjem sude o autoru kao umjetniku, ali i kao čovjeku. Kristijan Novak se tu itekako dokazao: 'Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ 'Ciganin' ni riječ 'najlepši'. Ova između, ova prokleta, 'ali'. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. On je vrejden, ali je Cigan. Ciganica je, ali poštena.' (Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši)