Došli smo na sunčan dan u Vrtni put. Lijepo ime naselja. Vrta nema. Jedini put je asfaltiran prije pet godina, inače je bilo blata do koljena, kažu stanovnici. I smeća kao na malom Jakuševcu. Kada puše, raznosi im daske od kojih su načinili barake. Kada pada kiša, prokišnjava. Ima miševa i žohara. Pedesetak pasa. Omeđeno središnjom zgradom Vipneta, obrtničkom zonom i velikom cijevi obližnje Toplane iz koje se širi para, naselje se sastoji od trinaest kućanstava u kojima živi oko 150 ljudi, od toga stotinjak djece. Da nije sunčano i toplo za kraj prosinca, djelovalo bi puno lošije, kažu nam. A da je proljeće ili ljeto, onda bi smrdjelo od svinja koje susjed tada drži vani. No i ovako izgleda toliko loše da tu ne bi trebali živjeti ljudi.   

Stevo Golubovac govori nam da je naselje nastalo osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kaže da je njegova baka prva podigla kuću 1984. kada se zbog udaje za čovjeka iz Bosne i Hercegovine tu doselila. Ona i suprug nisu znali gdje bi, a tu je bilo slobodnog zemljišta i nitko ih nije dirao. Onda su niknule i ostale kuće Roma iz BiH koji su tu došli misleći da ih u Hrvatskoj čeka bolji život. I do danas je ostalo tako; u naselju žive isključivo Romi i tu su jer nemaju gdje otići.

Stevo nije tu odrastao, već u domu jer nije imao roditelje, ali je dolazio kod bake. Ima 30 godina, završio je školu za krovopokrivača i jedan je od rijetkih iz naselja koji je išao u srednju školu. Zapravo, rijedak koji je pismen. Kada se oženio i trebao negdje skrasiti, i on je došao živjeti u Vrtni put. Nije se puno promijenilo od Vrtnog puta kojeg se sjeća iz djetinjstva.

Barake su sklepane od materijala koji pronalaze na krupnom otpadu - dasaka, vrata od ormara, laminata, prozora... Nitko nema sanitarnog čvora niti su priključeni na vodu. Svuda su hrpe raznog otpada koji sortiraju pa prodaju. No ipak, te 2012. kada im je asfaltirano tih 80-ak metara puta, dobili su od Grada i plastične Toi Toi WC-e, uličnu rasvjetu te dva kontejnera. U jednom su tuševi, a u drugom je trebao biti edukacijski centar za djecu. Tim poboljšanjima prethodio je posjet gradonačelnika Milana Bandića u društvu saborskog zastupnika iz redova nacionalnih manjina Veljka Kajtazija. Tada su najavili i da će organizirati prijevoz djece u školu te da će naselje posjećivati i učiteljica kako bi s djecom radila u tom edukacijskom kontejneru. No to se nije dogodilo.

'Dođu nam kada je vrijeme za glasanje i obećavaju nam kule i gradove. Tako znamo da su skoro izbori', kaže Stevo.  

'Kakve kule?' pitam.

'Pa rekli su da će nam napraviti drvene bungalove u kojima ćemo živjeti. Svaki je trebao biti spojen na vodu i kanalizaciju. Ali od toga ništa nije bilo. Muhamed Zahirović, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba, to nam je obećao'.

'Je li vas prije obećanja itko pitao želite li vi te bungalove?'

'Nije.'

'A što biste vi htjeli mijenjati ovdje?'

'Ne bih ja volio da se išta ovdje promijeni, nego da svi odemo odavde. Svejedno gdje, samo da imamo stabilan krov nad glavom', brzo odgovara Stevo. On skuplja sekundarne sirovine i time prehranjuje obitelj.

'A što bi ostali htjeli?' pitam ljude koji su se okupili oko nas.

Hasan Delić, koji je bio branitelj u ratu i prima skromnu braniteljsku mirovinu, mladić koji nije pohađao ni jedan razred, a 1995. je godište, te Stevina supruga i još dvojica stanovnika naselja, gotovo u isti glas kažu: 'Hoćemo otići.'

'Ne zna se čije je ovo zemljište. Izgleda da je dio gradski, a dio privatni. Za sada nas nitko ne dira, ali mogu nas otjerati i što ćemo onda? Na cestu? Bolje je da odemo odavde', kaže Hasan.

'Kupamo djecu u tom kontejneru gdje je tuš, ali zimi je hladno i onda se djeca razbolijevaju, a nekada ih doktori neće primiti', kaže jedna gospođa. Stevo dodaje da njegovu trudnu suprugu ginekolog na Peščenici nije htio primiti iako ima zdravstveno. Prethodne je tri trudnoće iznijela bez ikakva posjeta doktoru jer nije imala dokumente, s obzirom na to da je došla iz Bosne i Hercegovine. Dvoje im djece ide u školu na Ferenščici. 'U školi romskoj djeci kažu da se ne moraju mučiti, da samo izdrže do 15. godine do kada im nalaže zakon da se moraju školovati i onda mogu odustati. Oni ih nagovaraju da napuste školu', ljuti se Stevo.   

'Meni je socijalna služba uzela šestero djece i udomila ih', ubacuje se još jedna gospođa.

'A znate li čime su došli po djecu? Onim štapovima kojima se psi za šinteraj hvataju', kaže Hasan.

Većina ih se grije na drva. Kažu da se tu i tamo neka baraka zapali, ali da, na sreću, još nitko nije stradao. Baraka je izgorjela Šečićima pa su se s djecom preselili u kontejner koji je bio edukacijski. Nisu imali gdje drugdje. Sada u tom malom prostoru popločanom tepisima, sa štednjakom i tri kauča, živi i spava njih dvanaestero. Na tom je kontejneru priključak za struju, na koji su svi u naselju zakačeni pa svako toliko sklopka iskače od preopterećenosti.

'Noću se bojimo požara od struje i smrzavamo se, jer kada sklopka iskoči, nema nam grijanja', kažu. Ismeta i Atif Šečić došli su 1994. iz BiH kao izbjeglice. Imaju 15 djece, još ih je desetero s njima, a ostali imaju svoje obitelji i žive također u naselju. Najstarija im kći ima 25 godina i u baraci je preko puta njih. 'Obratili smo se Milanu Bandiću nekoliko puta, ali ništa od toga', kaže Atif. Pokazuje nam vrećicu s lijekovima koje pije, a Ismeta papire s dijagnozom depresije.

Na izlazu iz naselja srećemo djevojčice koje pred kućom metu blato i curu kako cijepa drva dok joj se pas vrzma oko nogu. Zove se Azra, ima 28 godina i živi u baraci s dvoje djece. Prokišnjava joj krov baš na mjestu na kojemu spavaju pa stavljaju lonce. 'Mučim se i borim', kaže. I ona bi htjela otići iz naselja.

'Odavde nitko neće otići ako im se ne pomogne. Dođite za 15 godina i ova djeca što se sada tu motaju imat će svoju djecu i živjet će jednako bijedno kao i mi', zaključio je Hasan.

*Tekst je dio serijala o diskriminaciji u sklopu projekta 'Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj' koji provodi Centar za mirovne studije kao dio programa Glavne uprave za pravosuđe i potrošače – programa o pravima, jednakosti i građanstvu 2014. – 2020. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Centra za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije i Ureda za udruge Vlade RH.