Ne, Franjo Tuđman nije zaslužio onako dobre ocjene kakve je, u povodu 15. godišnjice smrti, u anketi Ipsos pulsa, dobio od 600 nazvanih telefonskih pretplatnika. Nije zaslužio da ga 56 posto građana (okej, samo onih anketiranih) danas vidi isključivo kao pozitivca. Onih koji su ga ocijenili u isto vrijeme i pozitivnim i negativnim ima 27 posto, dok ga čistim negativcem doživljava njih 14 posto. Tri je posto onih koji ne znaju, ti su mi uvijek najdraži u dnu svake ankete, ti koji ne znaju ali, eto, svejedno odgovaraju...

Da smo u ovih petnaest godina postali zrelije, uređenije, produktivnije, imućnije i pametnije društvo, rezultati bi imali zamijenjene predznake: Tuđman bi čisti pozitivac bio za 27 posto građana, džoker pola-pola za njih 14, dok bi ga negativnim likom smatralo 56 posto. Naravno, onih osamnaestero, onih tri posto, oni ni tada ne bi znali. Ali, što da se radi, nismo postali takvo društvo.

Zašto bi Tuđman uopće bio pozitivac? Jedino što mi na pamet pada kao odgovor na to pitanje jest citat jednoga kolege i prijatelja, tamo negdje s početka 1992. godine. Čovjek je lijevo navrnut, i bio i ostao, ali tad je kazao: "Bez obzira na sve ovo što i kako radi, ako Tuđman uspije izvući Hrvatsku iz Jugoslavije s neokrnjenim avnojskim granicama, on će u nacionalnoj povijesti i mitologiji imati zasluženo mjesto uz bok kralju Tomislavu". I – da, Tuđman je to uspio napraviti, usprkos bitno drugačijim planovima. I na tome mu svaka čast: Hrvati su sad svoji na svome, sami sa sobom, i mogu napokon vidjeti odraz svoga stvarnog lica, umivenoga nakon "tisućljetnog sna" i u Dravi i Jadranu, Dunavu i Savi, Uni i Dragonji. Imamo, dakle, Republiku Hrvatsku, za koji dan će još jedna godišnjica početka međunarodnog priznavanja.

A zašto bi Tuđman bio negativac? Eh, odakle početi... Čak 41 posto ispitanika, veli ista anketa, drži Tuđmana jakom facom u vanjskopolitičkom pozicioniranju samostalne Hrvatske. Sjeća li se itko od njih kako je bilo onomad, u svibnju 1992., kad nas je primalo u UN? Slovenski predsjednik Kučan otišao je u New York poslovnom klasom na komercijalnom letu nacionalne avio-kompanije, čestitajući pri polasku slovenskim državljanima. A u Općoj skupštini UN-a govorio je, jer predsjednici država na to tamo imaju pravo, svojim jezikom, slovenskim. Predsjednik Tuđman istog je dana poletio preko Atlantika, usred rata, novonabavljenim "challengerom" (vrijednim, otprilike, koliko i potpuna bojeva opremljenost dviju brigada), na Plesu je čestitao jedino svojoj stranci, dakle sebi samome i nikome drugom, a za govornicom u UN-u naširoko govorio svojim grbavim engleskim, iako je mogao – štoviše: morao je, sunce mu ljubim! – govoriti hrvatski, pa makar i onaj svoj klaunovski smiješan hrvatski, kakvim je pozdravio Clintona koji u Zagrebu nije htio kročiti dalje od nakaradno ušminkanog aerodroma.

Kad smo kod nakaradnosti – pogledajte kako nam izgledaju novčanice (a to kako se zovu i kakvim je bedastoćama to opravdavano, to je deseta priča) i kako nam izgledaju grb i zastava, i čemu je nalik ona prikrivena reklama za Barilline špagete zvana "grb predsjednika Republike Hrvatske".

Ostanimo još malo pri nakaradnosti, ali i kod te vanjskopolitičke Tuđmanove veličine: pogledajte na što danas sliči Bosna i Hercegovina, pa se zapitajte tko je najveći Hrvat zbog kojega je Hrvatima tamo danas tako kako jest. Tko im je ovo smjestio, trujući naivne blebetanjem o granicama one kratkoročne Banovine Hrvatske?

Najslabije ocjene u anketi Franjo je Tuđman dobio na polju gospodarstva i privatizacije: "samo" 33 posto misli da je dobro upravljao gospodarskom politikom zemlje, a njih čak 19 posto slaže se s metodama privatizacije koje je inaugurirao i dao provoditi. Blago njima! To su valjda oni koji su još u socijalizmu sanjali kojekakve vidoševiće, todoriće, kerume, guciće i bulumentu njima sličnih, plus cijelu galeriju naše gore kapitalistova iz dijaspore koji jedva čekaju da potroše sav svoj vani zarađeni novac za dobrobit hrvatskog čovjeka u napaćenoj domovini. Sanjali su ti današnji sretnici banke u tuđem vlasništvu i svoje nekretnine u vlasništvu tih banaka, sanjali su uvoženje hrane i izvoženje školovane djece za dvije marke po kilogramu mozga. I nisu im u Tuđmanovo vrijeme smetali ranojutarnji sirotinjski redovi za crni kruh (tad je još bio najjeftiniji) niti pioniri kontejnerskog rudarenja u sjeni gradilišta novih tribina stadiona NK "Naš Malograđanski", kasnije NK "Marčapija", danas najuspješnijeg uvozno-izvoznog poduzeća u zemlji, mesnoprerađivačkoga kombinata GNK Dinamo.

Najbolje anketne rezultate Tuđman je dobio u komparaciji s kasnijim vladarima Hrvatske: građanima je bio razvidno bolji od svih koji su ga naslijedili, bilo na predsjedničkoj, bilo na premijerskoj funkciji (u anketi ga se, naime, tretiralo kao da je bio i jedno i drugo, što pitanje o demokratičnosti Tuđmanova vladanja čini savim redundantnim, pa i smiješnim, zato ga ovdje ni ne spominjimo). Svi su redom gori od njega, a najjadnije je prošao Sanader, baš Franjin nasljednik na stranačkom tronu, nekad njegov libling, čak i šef Ureda predsjednika. Bilo bi uistinu zanimljivo vidjeti (ali samo u nekoj kratkotrajnoj simulaciji, ne daj bože u stvarnom životu!) kako bi svi ti ljudi vladali Hrvatskom da su imali jednake startne pozicije kao Tuđman. Ili kako bi on vladao da je naslijedio Račanovu, Sanaderovu, Mesićevu, Kosoričinu ili Josipovićevu Hrvatsku. Tek tad bi se mogle praviti ozbiljne usporedbe. Ovako su, barem što se ovoga anketnoga pitanja tiče, potpuno iracionalne i informacijski irelevantne. Medijski atraktivne za dan ili dva u godini, baš kao i Vukovar u vrijeme tužne obljetnice.

Kad spomenusmo Vukovar, kako to da nitko tamo ne pravi feštu na dan kad je Erdutski sporazum stupio na snagu i Hrvatska se vratila u avnojske granice, dan kad je Franjo Tuđman održao govor na vukovarskom željezničkom kolodvoru ne ulazeći u osakaćeni grad nego požurivši nazad u Zagreb, baviti se vanjskopolitičkim, gospodarskim i socijalnim temama kao nitko nakon njega? Zašto se tamo obilježava samo užasna nesreća, a ne i ta neizreciva sreća?

Ne, ljudi, Franjo Tuđman nije i ne može biti pozitivan povijesni lik. Što se mene tiče, može dobiti tek nešto osvjetljenije mjesto u historijskom pandemoniju hrvatskih negativaca. Zato što je ovakva današnja Hrvatska, baš ovakva kakvu sad imamo, a dobrim dijelom i BiH, plod njegovog sjemena.

P.S. Ne znam jeste li primijetili – ni u anketi niti u ovom komentaru nema spomena o Tuđmanovoj pokajničkoj, indulgencijskoj odgovornosti za to što nam crkvenjaci već dva desetljeća rade, za to što nam gnjave djecu, sole pamet, uzimaju i novac i vrijeme i živce. Nema veze, novih pet godina proći će točno triput brže nego ovih petnaest, pa će doći nova jubilarna anketa i novi prigodni komentari.