Možda će vas to iznenaditi, ali na današnji dan prije 30 godina svijet nije izgledao znatno drukčije nego danas. Ruski predsjednik Boris Jeljcin upravo je proglasio izvanredno stanje u bivšim sovjetskim republikama Sjevernoj Osetiji i Ingušetiji te im uskratio pravo upravljanja nad vlastitim teritorijem zbog višemjesečnog sukoba na tom području. Hrvatska je velikom vojnom smotrom u dubrovačkoj luci Gruž okončala operaciju oslobađanja juga zemlje od JNA i srpsko-crnogorske (para)vojske. Opsada Sarajeva, koju su provodile iste te srpske snage, samo što nije ušla u šesti mjesec, a gradonačelnik Muhamed Kreševljaković molio je građane da prestanu sjeći zdrave topole kako bi ih koristili za grijanje jer 'koridor za izlazak iz grada samo što nije otvoren'. Vodeći svjetski znanstvenici objavili su pismo upozorenja u kojemu apeliraju na čovječanstvo da prestane uništavati planet, posveti se borbi protiv siromaštva, jednakosti spolova i poštovanju reproduktivnih prava žena. U SAD-u su se pak održali predsjednički izbori, na kojima Amerika, umorna od rata u Iraku, umjesto dotadašnjeg republikanskog predsjednika Georgea Busha bira demokratskog guvernera Arkansasa Billa Clintona.

U taj i takav svijet tog 3. studenog, u izdanju Epic Recordsa, ogranka multinacionalne korporacije Sony, slijeće tempirana bomba po imenu Rage Against the Machine, debitantski album istoimene rap-rock revolucionarne četvorke iz Los Angelesa. Omotan u mitsku fotografiju Malcolma Brownea, koja prikazuje samospaljivanje budističkog svećenika Thích Quảng Đứca na prosvjedima u Vijetnamu 1960-ih, milijunima gladnih buntovničke glazbe, ali i glazbenoj kritici koja ga proglašava nasljednikom kultnih protestnih albuma Boba Dylana ili The Clasha, vrlo brzo postaje jasno da se radi o izvanvremenskom remek-djelu.

Svaki ljuti stih sina zapatističkog revolucionara Zacha de la Roche, svaki gitarski pick-up trik potomka kenijsko-talijanskih migranata Toma Morella, svaki ubod bijele ritam sekcije Wilk-Commerford, čiji funk-metal zvuči tamnoputije od tadašnjih heroja tipa Fishbone, pogađa u srž punkom inficirane, metalom oslobođene i grungeom ponovo zbunjene generacije, vraćajući političnost u rock nakon što ga je osamdesetih pojela era lažnog glamura, natapiranih frizura i republikanskih cenzura.

Bitka kod Eventima

Rez na 26. travnja 2022. Izgleda kao da je od tada prošla cijela vječnost, ali dogodilo se to prije jedva nešto više od pola godine. Ne sjećate se baš tog dana, ali sjećate se događaja – da parafraziramo naslov trećeg albuma benda 'The Battle of Los Angeles', bila je to 'bitka kod Eventima'. Negdje u kasnim popodnevnim satima gomila stvarnih i virtualnih prijatelja i poznanika krvavih su očiju provirili iza tipkovnica, prepuni rana od ljutog boja za ulaznice za koncert Rage Against the Machine u zagrebačkoj Areni, zakazan za 19. rujna. Navala na ulaznice privremeno je prekidana jer su padovi sustava za kartično plaćanje brojne kupce sprječavali doći do virtualnih papirića koji koncert znače.

Pobjednici 'bitke za Zagreb', krvavih prstiju od cjelodnevnog klikanja po online biljetarnicama, zadovoljno su opalili rafal u prazan prostor društvenih mreža kako bi svima objavili da je karta 'v žepu'. Gubitnici su sipali još bjesnije statuse na račun servisa za prodaju ulaznica i organizatora koncerata, kadencom na kojoj bi im zavidio i Zach de la Rocha. Do navečer se situacija na bojištu primirila pa je većina mogla istresti nimalo skromnih 690 kuna po ulaznici, no sreća pobjednika nije trajala ni tri mjeseca, jer svi su ovaj rat završili kao – gubitnici.

Naime 11. srpnja iste godine na koncertu u Chicagu 52-godišnji De la Rocha istegnuo je Ahilovu tetivu izvodeći prepoznatljivu rutinu skakanja u zrak u ritmu pjesama. Na savjet liječnika bend je otkazao cijelu europsku turneju, pa tako i koncert u Zagrebu, a početkom listopada otkazali su i američki dio povratničke svjetske turneje zakazan za 2023. Tako je, simbolički, upravo 'mašina' u obliku medicinske struke pokopala nadu da će regija dvadeset i dvije godine nakon legendarnog nastupa u ljubljanskoj hali Tivoli dobiti svoju porciju bijesa u originalnoj postavi.

Bitka kod Elona Muska

I opet rez na danas, 3. studenog 2022. Putin gnječi žilavu Ukrajinu, plin umjesto u naše stanove curi u Sjeverno more, špekulantsko ludovanje cijena prazni džepove ionako iscijeđene radničke klase. U nestvarnom životu, onom internetskom pak, revolucija jede svoju djecu. U stankama nasjedanja na provokacije Elona Muska, između ručka i večere koje im prekarni radnici iz 'trećih zemalja' dostavljaju biciklom preko aplikacija, revolucionari pomlađenog woke socijalizma lupaju lajkove ispod objave sindikata Starbucksa koji slavi pobjedu novog/starog idola ljevice Lule da Silve na predsjedničkim izborima u Brazilu. Tom Morello na 'slobodnom Twitteru' također slavi taj trijumf, Zach de la Rocha krati vrijeme u gipsu snimajući duet s jednim od rijetkih preostalih angažiranih američkih bendova (odlični Algiers), a odvjetnici Live Nationa, najveće svjetske korporacije za organizaciju koncerata, utjeruju milijunske odštete od osiguranja otkazanih nastupa Rage Against the Machine.

A mi iz fonoteke još jednom skidamo prašinu s onog legendarnog debi albuma s početka priče kako bismo pokušali odgovoriti na pitanje što je to danas bijes, a tko mašina. Gledamo u onu jezivu fotografiju Malcolma Brownea i čitamo tekstove koji i trideset godina kasnije pršte revolucionarnim zanosom dok 'Bombtrack' uklizava svom silinom, 'Wake Up' dere glasnice, a 'Freedom' zakucava za kraj. Nižu se slike iz proteklih 30 godina, mirisi znoja uskomešanih mladih tjelesa na koncertima srednjoškolskih cover bendova čiji pjevači ne mogu zapamtiti te tekstove.

Pa onda uspomene na onaj neočekivano genijalni 'Rage za siromašne' na Šalati 2017., nastup Prophets of Rage, ad-hoc projekta sastavljenog od tri četvrtine benda uz podršku MC legendi devedesetih koje mijenjaju Zacha, a za koji ulaznica još prije pet godina, dok cijene nisu špekulantski ludovale, nije koštala 690, nego 190 do 290 kuna. Sjećanje na čistačicu Zagrebačkog holdinga koju je 'Killing in the Name' dirnuo toliko da je u bordo uniformi odskakala cijelu pjesmu. Sjećanje na to kako se miris istih onih srednjoškolskih tjelesa pretapa u posljednji trzaj iluzije revolucije koja, rekao bi pokojni Gil Scott Heron, neće biti prenošena na televiziji, Twitteru, nigdje.

Šteta, jer mogla je generacija tih tada znojnih petnaestogodišnjaka u proteklih trideset godina više, jače i bolje. Mogla je, barem su joj tu iluziju Rage Against the Machine prodali, iznutra podrivati kapitalizam dok Sony objavljuje albume, a Live Nation bukira koncerte, pritom se sjajno zezajući performansima tipa 'otimanja' Wall Streeta za snimanje spota 'Sleep Now in the Fire' u režiji Michaela Moorea. Mogla je iskoristiti sav taj bijes protiv mašine koji je godinama kiptio u njoj barem za neku intimnu revoluciju, popraviti u malom svemiru oko sebe ono što su njihovi prethodnici na globalnoj razini polupali, ako već ne u političkom, društvenom ili klimatološkom smislu. Doživjela je, nažalost, istu poetsku (ne)pravdu kao i Rage Against the Machine: istegnula je Ahilovu tetivu vlastitog bijesa, ostala u gipsu pred mašinom, a maksimalan domet revolucije svela na virtualne ratove oko skupih ulaznica i poruke bogatom čovjeku – nazovimo ga Elon Musk – da nam ne može uzeti slobodu. Anger is a gift, rekao bi De la Rocha: šteta je jedino što ga nikad nismo naučili koristiti.