Kad bi postojala spravica za brojanje riječi koje se u određenom periodu najčešće javno rabe, riječ 'reforma' u posljednje bi vrijeme na njoj zacijelo potukla ne samo imenice ili pridjeve, nego i sve veznike, priloške oznake i pomoćne glagole zajedno, skupa sa zamjenicama. 'Reforma' i sve njene izvedenice, po svim izlaznim anketama, izlazile su iz naših usta i tipkovnica gotovo jednako učestalo kao i izdasi ili razmaknice.

A reforma je, zapravo, jedna od najlukavijih izmišljotina u povijesti ljudskog roda, ona nije ništa doli - sjetit će se moji vršnjaci, i stariji, te sintagme - 'revolucija koja teče'. Nijedna reforma nikad ne bi bila potrebna da joj nije prethodila barem jedna ranija. Ili, u obrnutom smjeru - nijedna reforma ne smije biti uspješna, jer nakon nje više ništa ne bi trebalo reformirati. A gdje smo onda?!

Ima i ozbiljne literature o tom paradoksu, ali da vas sad ne gnjavim. Radije se pokušajte, u rijetkim trenucima opuštanja, sjetiti neke reforme koja je na ovom svijetu sasvim uspjela. Agrarne, zdravstvene, mirovinske, porezne, urbanističke, prometne? Pravosuđa, školstva, političkog sustava, bilo čega? Mmm? Nema toga, braćo i sestre, nema jedne potpuno uspješne reforme. Nema je, jer bi uspjehom i dosizanjem vrhunca svoje smislenosti dokinula smisao vlastitog postojanja. Svaka je reforma kao kutija Lego-kockica: uvijek ih možete presložiti malo drugačije, staviti dužu umjesto kraće, ili zelenu umjesto žute, ili na vrh bijelu umjesto plave, ali uvijek ih je isti broj. Re-formiranje je samo preslagivanje postojećih komponenti, mijenjanje oblika korištenjem istih, već postojećih elemenata. 'Preinačenje neke strukture radi poboljšanja ili prilagođivanja njezinih funkcija bez razgrađivanja njezinih osnova', kaže nam Hrvatski jezični portal. Zato probajte ubuduće što rjeđe nasjedati pričama o reformama, jer sve to na kraju ispadne tek kao parafraza one pučke dosjetke što završava s 'drugo pakovanje'.

A zašto vas danas toliko gnjavim baš s reformama i njihovom samoodrživom perpetualnošću? Zato što sam, tek tu i tamo, apsolutno prerijetko, posljednjih dana u medijima naišao na tekstove o jednoj reformi koja mi se čini suvislijom od svega što se ovih dana dade čuti iz usta totalno dezorijentiranih političara i političkih analitičara. Riječ je o - reformi školstva. Tu ste sintagmu (opet se obraćam vršnjacima i starijima te ponekom mlađem čitatelju) posljednji put čuli u drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Tad je Stipe Šuvar bio na čelu ogromnog tima koji je potpuno reformirao dotadašnji srednjoškolski sustav, s nakanom da se netom maturirana omladina što lakše i što osposobljenije involvira u 'udruženi rad' (danas se to zove 'tržište rada', za mlađe). Ukinute su četiri petine dotadašnjih standardnih gimnazija, možda čak i više od toga, pa su te friško bivše gimnazije pretvorene u 'centre usmjerenog obrazovanja' za ovo ili ono. U prva dva razreda učilo se svuda manje-više isto, a u trećem si mogao promijeniti školu, ovisno o tome što ti bolje ide, matematika i fizika ili hrvatski i zemljopis; biologija i kemija ili strani jezici i povijest.

Ja sam, recimo, prva dva razreda išao u Centar za upravu i pravosuđe (sanjario sam postati užasno bogati advokat) da bih onda malo došao sebi i prebacio se u Centar za kulturu i umjetnost, novinarski smjer. I, zanimljivo, gotovo svi su moji kolege i kolegice iz toga 'Cezakuma' (kako ga se skraćeno, omiljenom komunističkom metodom, tada zvalo) doista i ostali u kulturi i umjetnosti - znam samo jednu advokaticu i jednu ginekologinju, svi su drugi doista odabrali studije i zanimanja vezana uz ono što smo učili u trećem i četvrtom razredu. To znači da klinci od 16 ili 17 godina doista mogu, uza sve druge istovremene porive, osjetiti i onaj za zanimanjem od kojeg žele živjeti ostatak svoga vijeka. Možda nisu dovoljno zreli za pospremiti za sobom krevet ili stol, ali jasno osjećaju što žele i mogu biti u životu. S fakultetom ili bez njega.

I sad, ono najvažnije: svi smo mrzili tu reformu školstva i tu 'šuvaricu' iz dna duše, i djeca i roditelji. Najviše zbog 'prakse': jedan tjedan u svakom polugodištu morali smo provesti kao radnici u 'neposrednoj proizvodnji', u nekoj 'organizaciji udruženog rada'. Mene su dopali 'Lipa Mill', 'RIS', 'TOZ', 'Nikola Tesla', Tvornica baterija 'Croatia' i tjednik 'Arena'.

Onda su došle devedesete, pa se raskinulo i sa Šuvarom i 'šuvaricom', pa se sve vratilo (pardon - reformiralo!) u austrougarski Bifl-model obrazovanja, gdje umjetnički navudreni klinci pune četiri godine moraju učiti o mitozi i mejozi, o golosjemenjačama i kritosjemenjačama, boksitu i kalcidima, baš kao i bubuljičavci kojima doma na tri eksterna harda već leže terabajti zamalo dovršenih aplikacija za navigaciju po stand-up klubovima u širem centru Tokija...

Ministar Primorac (njega bi se i mlađi čitatelji mogli sjetiti) mljeo je par godina o Hrvatskoj kao nekakvom 'društvu znanja', a stvorio je (ne bez pomoći nasljednikâ, naravno) društvo mladenačke zbunjenosti i izbezumljenosti. Cijeli obrazovni sustav (u visoko školstvo ovdjese , kako vidite, uopće ne diram; o tome sve možete naći u knjizi 'Anatomija destrukcije', briljantnoj analizi dr. Petra Filipića) pretvorio se u čušpajz od poniženih nastavnika, njihovih samodovoljnih sindikata, udžbeničarske mafije i pokvarenih busola uvaljenih u ruke naše djece.

Zato sam s iskrenim veseljem prošlog tjedna pročitao oba pronađena teksta (iscrpniji je, naravno, objavljen na ovom portalu, a gdje bi drugo?) o novoj reformi školstva koja se, daleko od bigbraderizirane javnosti priprema već nekoliko godina, reformi koja uzima ono najbolje od omražene 'šuvarice' (pa i 'praksu', i to kod obrtnika!) i nadograđuje to najprovjerenijim rješenjima iz školstava uređenijih zemalja, uzimajući u obzir i potrebe novog doba, potrebe za koje još ni ne znamo da će nam ustrebati kako bi nam netko jednoga dana mogao uplaćivati za mirovine.

Dakako, i tu ćemo reformu, kad za koju godinu potpuno zaživi, zdušno pljuvati i omalovažavati, jer - kakva bi to reforma bila kad bi toliko valjala da je ne bi trebalo reformirati?