Razmjere užasa zločina počinjenog u Norveškoj prošlog petka moguće je pojmiti tek ako se čovjek stavi u situaciju roditelja ubijenog djeteta: kao odgovorni roditelji laburističke orijentacije, pošaljete, recimo, svog 16-godišnjeg sina u ljetni kamp Laburističke partije na otok Utoya, gdje će se družiti sa stotinama mladih iz cijele Norveške. Na seminarima i predavanjima dijete će učiti o društvu i politici, o odgovornosti i angažmanu – umjesto da se klati s lošim društvom, spava cijeli dan ili se uplete u kolo droge. Otputuje dakle mladac u kamp, čujete se s njim tri puta dnevno, sve je super – društvo, klopa, zabava. Odjednom, usred te civilizirane zemlje, usred glavnog grada i njegovih čistih ulica i pristojnih ljudi, eksplodira bomba. Kao da to nije dosta, isti taj bombaš malo potom ode na otok Utoya i odjene policijsku uniformu, lažno se i perverzno predstavi kao policajac koji – zbog bombe – provjerava sigurnost kampa, a zatim ubije 76 mladih ljudi. Između ostalih i vašeg sina…

U zemlji zavlada zgražanje, užas, strah, bijes. Prva pomisao je da je (naravno!) to masovno krvoproliće djelo kakva džihadista, imigranta, nekakvog radikalnog Muslimana, Al Kaide…

Uskoro, međutim, postaje jasno da pokolj nije napravio nikakav radikalni islamist, niti stranac uopće. To je 'dobro', jer da jeste, nastala bi histerija neviđenih razmjera. Masovni ubojica je zgodni plavokosi i plavooki 'arijevac', Anders Behring Breivik, Europljanin iz uljuđene, uređene, demokratske, sigurne i bogate Norveške. Miran, običan, uz to kršćanin. Iako pisac radikalnog desničarskog manifesta od tisuća stranica protiv marksista, muslimana, feministkinja…koji, ukratko, kvare Norvešku i Evropu. Organizirao je i izveo, čini se, obje akcije sam. S predumišljajem, uz dugo i detaljno planiranje. Što iz automatskog, što iz neautomatskog oružja, ubijao je puna dva sata prije nego je uhićen bez otpora. Ako je imao neku misiju, ta je njegova misija bila vrlo uspješna. Pobio je, naime, dobar dio pomlatka stranke lijevo od centra. Moglo bi se reći da je tim jednim činom gotovo uništio budućnost ljevice u Norveškoj.

Kako je moguće da se to dogodilo baš u Norveškoj, pita se svijet? U toj se zemlji ovakvo krvoproliće (da li i teroristički napad?) najmanje moglo očekivati. Skandinavija se još uvijek doživljava kao oaza, ne samo prosperiteta nego i sigurnosti. Međutim, upravo skandinavske zemlje u posljednjem desetljeću prednjače u utjecaju i moći desnih stranaka, od Norveške i Danske do Nizozemske i Finske, a bogme i Švedske. Desna ideologija i politika anti-imigracije i anti-EU, potaknute recesijom, rastom nezaposlenosti i strahom od budućnosti jačaju sve više. Tako je nedavno Danska, uz mlake proteste Europske komisije, čak ponovo zatvorila svoje granice kršeći propise Schengena. No, naviknuti na dobar i siguran život, sjevernjaci se nisu previše zabrinjavali, uvjereni da će njihove stabilne demokracije znati izaći na kraj s problemima koje muče i druge europske zemlje – doduše, više one južnije. Rat, nasilje, teroristički napadi, masovna imigracija, ulični protesti… to se događa drugima. U međuvremenu su se okolnosti promijenile i, eto, nasilje je pogodilo i jednu od najsigurnijih i najbogatijih zemalja potvrđujući, uz jeziv danak, da nema zaštićene zone, superiornih društava, izuzetnih nacija.

Tsunami na Sjevernom moru?

Masovno ubojstvo je samo po sebi, pod bilo kojim okolnostima tragičan i potresan događaj za svako društvo. Ali zbog specifičnih okolnosti koje danas vladaju u Evropi, ovaj zločin mogao bi uroditi i ozbiljnim političkim i društvenim posljedicama. No prve reakcije, od običnih ljudi do raznovrsnih stručnjaka, svode se na negiranje važnosti ovog događaja po društvo, politički sistem i sigurnost u Norveškoj. To je izuzetno znakovito. Njihovi argumenti su da je posrijedi pojedinačni izoliran slučaj, ljudska tragedija, nešto poput prirodne katastrofe, ali ne teroristički čin – jer iza ubojice ne stoji nikakva stranka ili organizacija ili prepoznatljiva ideologija. Uglavnom, skloni su tumačenju da je ovaj incident sličan eksploziji bombe 1995. u Oklahoma Cityju, kada je poginulo 168 ljudi (19 djece), a ranjeno 680. Ukratko, ubojica je luđak, manijak, sociopat koji ubija bez posebnog motiva i političkog cilja, tek tako. Kao da na ovaj način Norvežani i Skandinavci općenito grčevito nastoje uvjeriti sebe da će njihovo društvo i dalje ostati jednako sigurno i stabilno, da se njima neće i ne može dogoditi kaos.

Izoliranje slučaja Utoya i svođenje na čin luđaka je očekivana psihološka samoobrana. Najlakše je reći da je Breivik manijak i tako ga marginalizirati. No čak i bez obzira na to, društvo očito više nije imuno na nasilje ovog tipa, naime ono proizašlo iz ideologije mržnje onih koji drugačije misle. Ono je samo iznjedrilo masovnog ubojicu koji je dio tog društva.

Naravno da se ovakav strašan zločin mogao dogoditi i prije deset godina, ali ne bi imao isti učinak na društvo. Norvežani će biti prisiljeni ozbiljno razmisliti o mjerama obrane. Nadajmo se da to neće biti mjere ograničavanja građanskih sloboda, slične Aniterorističkom zakonu, kao što je to učinio i SAD 1996. Doduše, premijer Jens Stoltenberg neposredno nakon događaja izjavio je da Norveška mora i dalje ostati otvoreno društvo. No izjave su jedno a stvarnost nešto sasvim drugo.

Politika straha

Naime, postoji razlika između zločina koji počini bolesnik i onoga za koji je odgovoran terorist, ali nije sigurno da će posljedice po društvo biti nužno različite. Normalna reakcija svakog čovjeka koji se osjeti nezaštićenim je strah, a strah je put ka zatvaranju društva. Ako je sijanje nesigurnosti bilo ubojičin cilj, onda ga je postigao. No, recimo da mu to nije bio cilj - rezultat bi svejedno mogao biti isti. Netko bi mogao iskoristiti taj efekt masovnog zločina i uplašenim građanima Norveške ponuditi efikasniju zaštitu.

Politika koja se osniva na manipuliranju emocijama u cijeloj Evropi očigledno skreće ka zatvaranju, proganjanju, zabranama. A takav učinak ne može postići nikakva prirodna katastrofa, već samo ona počinjena ljudskom rukom u sasvim određenim društvenim i historijskim okolnostima.