Ivo Sanaderuhićen je u Austriji 10. prosinca 2010, u remetinečki zatvor stigao je 18. srpnja 2011, a na slobodu je ponovno pušten 16. prosinca iste godine. U pritvorima u Salzburgu i Zagrebu proveo je dakle godinu dana, a njegov odvjetnik Goran Suićmorao je demantirati špekulacije da je u tom periodu izgubio dvadesetak kilograma. Ispalo je da je bio tek desetak kilograma lakši, no tome su kumovali i drugi zdravstveni problemi koje su iz Sanaderovog tabora plasirali kao medijske zanimacije, poput famozne noge u gipsu ili, kasnije, štake.

Ovim je bivši premijer godinama držao neprikosnoven rekord u omjeru između perioda provedenog u pritvoru i uštede u tjelesnoj masi. Pokušali su mu parirati njegov nekoć blizak suradnik, bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec, koji se u 114 dana, koliko je 2010. proveo u remetinečkom pritvoru, također stigao hvaliti zdravim životom i bitno reduciranom kilažom. Poslije izlaska iz kaznionice u Turopolju 2013. Polančec je ipak djelovao isti, čak malo i 'popravljen' u odnosu na tmurne remetinečke dane, što sugerira da je hvaljenje skinutim kilogramima dobra taktika, no samo prije suđenja.

Netko bi mogao pomisliti da je stvar u specifičnom remetinečkom meniju koji se, kako se žale neki 'obični' zatvorenici, nerijetko svodi na juhu i jabuku. No ni tu stvari nisu tako čiste, pa smo tako mogli čitati da su za generala Vladimira Zagorca, navodno zbog bolesti probavnog sustava, lažno prikazivane narudžbe stotina kilograma specijalnog dijetalnog kruha. Kakvu hranu je u pulskoj Valturi konzumirao Radimir Čačić, njegova nas obrana nije informirala, no i on je već nakon tri mjeseca tamnovanja uz plaćeni rad i relaksacije uz golf pokazao slim fit figuru.

Ipak, ni bivši prvi potpredsjednik još uvijek aktualne Kukuriku vlade nije uspio dobaciti blizu rekorda koji je ovog vikenda oborio bivši predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević. Tajna njegovih 13 izgubljenih kilograma u pet mjeseci remetinečkog staža, kako je vitalno otkrio novinarima, leži u šetnjama zatvorskim krugom u trajanju od po dva sata dnevno, što, tvrdi, kod kuće nikada ne bi radio.

Ma koliko ove priče uistinu zvuče kao budalaštine za zamagljivanje očiju napaljene javnosti, čovjek se ipak zapita – zašto netom otpušteni, medijski eksponirani pritvorenici, optuženi za ozbiljna kaznena djela, imaju potrebu predočavati javnosti svoju tjelesnu katarzu? Zašto nas nisu informirali kad su preko pladnjeva janjetine ispod peke, zalivenih dingačima i zaslađenih kolesterolski bombastičnim tortama, onako rumeni u obrazima, sklapali poslove koji su doveli do njihova uhićenja? Bi li i to možda bila 'informacija od javnog interesa'?

Dakako da ne. Bilo bi to vađenje masti narodu koji i danas glođe kosti njihovog 'minulog rada' po elitnim restoranima dok se asketskim šetnjama, sesijama u zatvorskim vježbaonicama ili maratonskim partijama golfa pokušavaju duhovno oprati za materijalne grijehe (koje, istina, nekima od njih tek treba dokazati na sudu). Teško je povjerovati da nisu svjesni toga da, umjesto željenog efekta sažaljenja nad 'napokon slobodnim čovjekom', koji je 'krao, ali i nama dao', postižu još veću razjarenost i želju za potpunim javnim raspećem.

Jer u tjednu u kojem će prosječan Hrvat ponovno peglati kartice da napuni uskršnji stol preskupom šunkom i jajima te vlastiti organizam prigodno podeblja kolesterolom stvarno mora djelovati vrhunski bezobrazno to da čovjek kojega sumnjiče za krađu javnih milijuna defilira osvježen meditativnom zatvorskom dijetom. A pogotovo kad je to dio već prokušane obrambene taktike u kojoj važnu ulogu igraju mediji – manipulirani čir koji se hrani njihovim izgubljenim kilogramima.

Hoćemo li onda istu ovu isposničku priču ponovno slušati kad se špalir novinara okupi dočekati do kosti ogoljene veličine aktualne vladajuće koalicije koje su završile u Remetincu zbog izdašnih gozbi po lovačkim domovima? Ili ćemo, kad su već stvari dotle došle, uskoro čuti novinare kako postavljaju pitanje njihovim nadređenima – imate li dojam da ste se, otkad ste na vlasti, elegantno popunili?