Da se u Hrvatskoj mnogo toga u proteklih deset godina promijenilo na bolje za LGBT zajednicu, nema sumnje. No, kada se govori o Hrvatskoj u biti se misli na Zagreb, dok se za ostatak države baš i ne može reći da nudi svojim LGBT građanima uvjete za normalan i slobodan život. To podrazumijeva mjesta za izlazak, kulturna događanja, snažnu i otvorenu LGBT zajednicu, udruge kojima se može obratiti za pomoć u slučaju diskriminacije i mnoge druge stvari koje su gejevima i lezbijkama u Hrvatskoj zapravo dostupne samo u metropoli, dok se drugdje i dalje očekuje smjerno ostajanje unutar četiri zida, što je bolno uvjerljivo demonstrirao Split Pride.

Ipak, postoji grad koji je odavno mogao biti veliki izuzetak, zapravo i velika konkurencija Zagrebu kada je riječ o izgradnji LGBT zajednice i njenoj prisutnosti u javnom životu grada, ali to se nažalost nije dogodilo. Taj grad je, naravno, Rijeka, koja je – gledajući stvari u LGBT kontekstu – mogla odavno postati hrvatska Barcelona, ali se to nije dogodilo niti se događa. Razlog tome je riječka homoseksualna populacija, kojoj izgleda odgovara njen trenutni položaj nevidljivosti, a bez ambicije da se to pretvori u javno prihvaćanje, koje bi uostalom i Rijeku učinilo još otvorenijim gradom.

Gay friendly Vojko Obersnel

Uvjeti za iskorak LGBT zajednice u Rijeci su više nego dobri. Za početak, tim gradom već dva desetljeća vlada SDP, iz kojeg se ne mogu čuti homofobni ispadi niti pozivi za diskriminaciju, dok se gradonačelnik Vojko Obersnel višekratno dokazao kao prijateljski raspoložen političar kada je riječ o LGBT temama. Za razliku od splitskog gradonačelnika Željka Keruma i njegove otvorene homofobije, te opstrukcija ovogodišnje Povorke ponosa, ali i u odnosu na zagrebačkog faraona Milana Bandića sa svojom suptilnom, institucionalnom homofobijom, Obersnel se čini kao doista gay friendly političar od kojeg se može očekivati iskrena i ozbiljna podrška kada je riječ o borbi za ravnopravnost LGBT osoba. Ne treba zaboraviti ni da je Novi list vjerojatno najviše afirmativan, od svih dnevnih novina, u svojem izvještavanju o LGBT temama, kojima – što je još važnije – ne pristupa senzacionalistički. Rijeka je specifična i po tome što je zadržala istu nacionalnu strukturu stanovništva devedesetih, zaštitivši Srbe od progona, što nije slučaj s mnogo hrvatskih gradova izvan ratne zone.

Također, nije nevažno što je Rijeka još od osamdesetih godina imala snažnu i kreativnu alternativnu scenu, koja je uvijek uključivala i element queera. Dovoljno je prelistati odličnu publicističku knjigu '91. decibel' Velida Đekića, u kojoj je dokumentirana riječka rock povijest, pa da bude jasno kako je ona u sebi oduvijek sadržavala i elemente netradicionalne seksualnosti, na kojima bi se danas mogla graditi jedna vitalna LGBT scena. Uostalom, najpoznatiji riječki muzičar Damir Urban je više puta u javnosti istupao pozivajući na prihvaćanje LGBT osoba, a nema sumnje da bi se u Rijeci našao veliki broj heteroseksualnih podržavatelja, što je neupitno dokazao ovogodišnji marš podrške Split Prideu

Doista ne treba podcijeniti značenje tog okupljanja u Rijeci, u kojem su po prvi puta heteroseksualne osobe samo od sebe odlučile javno izraziti solidarnost sa svojim LGBT sugrađanima, bez da ih je itko na to pozvao ili potaknuo, osim njihove savjesti i političke svijesti naravno. Jedino što je na toj riječkoj šetnji Korzom u ime solidarnosti s LGBT osobama nedostajalo jesu – gejevi i lezbijke!

LORI bez dovoljno emancipatorskog potencijala

U Rijeci postoji i Lezbijska organizacija Rijeka iliti LORI, koja pošteno radi stvari kojima se bavi ali kroz više od deset godina nije pokazala da ima emancipatorski potencijal u odnosu na riječku homoseksualnu populaciju, koja se tek treba doista konstituirati u kakvu-takvu LGBT zajednicu. I tu dolazimo do srži problema s Rijekom, a to su gejevi i lezbijke koji u tom gradu žive a nisu u stanju već godinama učiniti ništa za sebe niti za svoj grad. I to ne zato jer bi bilo jako teško ili nemoguće, jer bi im se podmetale noge ili prijetilo razjarenim masama (baš suprotno!), nego jer među riječkom homoseksualnom populacijom većinom i dalje vlada snažna internalizirana homofobija. Vlastita homoseksualnost se redovito skriva od okoline, sebe se pak smatra manje vrijednim, a najpopularniji je refren 'to je moja privatna stvar'.

Više puta sam i osobno svjedočio pomalo smiješnoj panici koju među riječkim gejevima i lezbijkama izaziva mogućnost coming outa, aktivističkog angažmana ili, ne daj bože, Povorke ponosa. Primjerice, u sjajnom klubu Discordia su se znale održavati dobre gej zabave, tzv. Queer Nights, na kojima je znalo biti i dosta gostiju iz Zagreba. Zagrepčani bi se u jednom trenutku znali početi fotografirati – kao što je standardni običaj na noćnim izlascima, barem zbog toga da se sutra može vidjeti što se sve radilo – a to bi kod riječkih homoseksualaca izazivalo nevjerojatnu nervozu. Blicanje je bio signal za bijeg na drugi kraj kluba, kako se nitko od Riječana ne bi slučajno našao u pozadini fotografije s gej zabave koja će onda osvanuti na Facebooku ili nekom gej forumu. Iako se tome može cinično smijati, u osnovi je vrlo tužno što većinski dio riječke LGBT populacije živi u strahu od samih sebe, kao i mogućnosti da njihovi heteroseksualni sugrađani saznaju za njih. U pitanju je još jedan primjer internalizirane homofobije, kojom je i dalje zaražena velika većina hrvatskog homoseksualnog puka, no u slučaju Rijeke nije baš jasno zašto je istu tako teško nadići, s obzirom na opće uvjete koji vladaju u tom gradu.

Promjena ovisi o novim generacijama riječkih gejeva i lezbijki

Rijeka je, dakle, mogla postati hrvatska Barcelona - mjesto s velikom, moćnom i živahnom LGBT zajednicom, čija prisutnost u javnosti itekako doprinosi rastu cijelog grada. Ne treba nikada zanemariti kreativni i ekonomski potencijal LGBT zajednice, što je na Zapadu odavno prihvaćena činjenica (vrijedi pročitati knjigu Richarda Floride 'The Rise of the Creative Class'), pa bi Rijeka definitivno profitirala kao grad da su se tamošnji gejevi i lezbijke odlučili više angažirati za sebe. Time bi se angažirali i za napredak grada u kojem žive, a koji im u startu nudi daleko više nego što svojim homoseksualnim građanima nude, recimo, Split, Zadar ili Osijek. Uostalom, i u Zagrebu, u kojem vječno vlada navodni socijaldemokrat Bandić, LGBT zajednica nije imala sve servirano na pladnju, nego se kroz desetak godina izborila za minimum normalnosti i slobode.

Nada za promjenu, kao i uvijek, ovisi o mladim generacijama riječkih gejeva i lezbijki, koji imaju priliku napraviti sve ono što stariji od njih nisu, te iskoristiti potencijal Rijeke na svoju i općegradsku korist. Možda je homoseksualnoj populaciji Rijeke dobro kako stvari trenutno, odnosno oduvijek stoje, ali vječno stajati u mjestu zapravo znači nazadovati, jer se svi drugi polako kreću naprijed. Zato se proteklih deset godina u Rijeci za potencijalnu LGBT zajednicu čine kao velika propuštena prilika, što bi u sljedećih deset godina obavezno trebalo ispraviti. Rijeka od svojih LGBT građana zaslužuje bolje.