Čovjek je u Hrvatskoj krenuo na križni put, noseći, dakako, križ. 'Psihić', bio je jedan komentar na Facebooku. 'Da bar imaš zračnu pušku', rekao je drugi. Komentari su se nastavili nizati: '… ja bi na tvojem mjestu zvučnike na balkon i neki pornić na najjače… kantica vode… Vodeni baloni?... Pa što nisi izašao i rastjerao bagru batinama?... Nemaš petarde?... A mož’ ih i vodom zalijat… Urin…vodeni balon…mirna ruka… Glasam za vodu… vruću naravno!!... Ili ulje s dna lonca na kojem se peklo meso…'.

Bilo je to na Veliku srijedu 28. ožujka, čovjek koji je vodio križni put bio je don Ivan Šibalić, župnik na Knežiji u Zagrebu, a komentari građana potječu s Facebook grupe 'Ateisti i agnostici Hrvatske'.

Na Veliku subotu 31. ožujka iz Rijeke je krenuo jedan drugi čovjek s križem, Saša Pavlić, ali on je na portalima nazvan 'hrvatskim Isusom', uspoređivan je s Martinom Lutherom Kingom i Gandhijem, njegov hod je bio 'epski', a poruka 'moćna'. Naposljetku, Saša Pavlić proglašen je 'hrvatskom savješću' i 'istinskim velikanom'.

Kod Pavlića sve obrnuto

Mora da je izvrnut svijet u kojem se vjernicima na križnom putu prijeti, ali kad netko križni put koristi za političku intervenciju, onda mu se kliče. Ali kada se i kako izvrnuo?

Križni put, kao tipična katolička pobožnost, detaljno je propisan, kao uostalom sve katoličko. Ima točno 14 dijelova čiji se sadržaj i redoslijed ne mogu mijenjati, a izvodi se u crkvama ili na posebno uređenim javnim površinama, opremljenima kipovima, slikama ili natpisima postaja, u pravilu petkom, intenzivnije u korizmi. Simbolika mu je u tome da pravedan čovjek prihvaća težinu i patnju svojega života te je izdržava do bolne smrti, nakon koje slijedi polaganje u grob, u nadi uskrsnuća.

Već se iz toga vidi da je kod Pavlića sve obrnuto: on kreće na križni put u subotu, na kraju korizme, kad su svi križni putovi završeni; njegova zadnja postaja je središte hrvatske političke moći, Markov trg; križ čak i nije njegova patnja, nego drugih ljudi; na koncu puta ne daje se na taj križ pribiti, nego ga daje premijeru; izjavljuje da je 'obavio dužnost', 'predao poruku' i 'završio misiju' te se vraća doma.

Saša Pavlić tim se postupcima i riječima uvrstio ne u velikane nego u junake. U čemu je razlika? Pozvat ćemo u pomoć hrvatskog publicista Josipa Horvata koji je u 'Hrvatskom panoptikonu' ponudio sljedeće razlikovanje: velikani idejom i djelom oblikuju svoju i naredne generacije, dok junaci osobnom žrtvom za više dobro zajednice postavljaju moralni uzor budućim naraštajima. Da bi netko bio velikan, potrebne su godine i desetljeća rada u svojem području; da bi netko bio junak, potreban je trenutak hrabrosti. Velikan se treba obrazovati, a junak ne mora; velikan treba naporno raditi, a junak ne mora; velikan mora biti sposoban, ustrajan i marljiv, a junak ne mora; velikan ne smije biti ni lud ni glup, a junak može; velikan mora imati plan, a junak ne mora, čak i ne smije; velikan ulaže cijeli život, a junak ulaže trenutak.

Iz toga je očito da je Hrvatu uloga junaka primamljivija od uloge velikana, pogotovo ako se junački čin može preživjeti pa se za nj do starosti ubire povlaštena mirovina. Junaka obožavaju mediji. Kao i druge dvije vrste ljudi koje Josip Horvat pronicljivo detektira: jedna su celebrityji koji trenutno fasciniraju svijet, a sutra već budu zaboravljeni, a druga su čudaci – ljudi daroviti iznad prosjeka koji se ne mogu razviti i plodno djelovati jer je Hrvatska politički nemoćna, ekonomski zaostala, kulturno porobljena, društveno zavađena.

Kad previše čitate Harryja Pottera

Usporedba Pavlića i Gandhija osobito je ilustrativna. Što je trebalo Gandhiju studirati pravo u Londonu, organizirati sanitet u Burskom ratu, desetljećima skrbiti za ljudska prava, neprestano biti zatvaran – kad se sve moglo riješiti s nekoliko dana šetnje? Jer velikan nema taj luksuz da kaže da je obavio dužnost, predao poruku, završio misiju i da se vraća doma. A nema iz jednostavnog razloga što on doista nosi svoj križ, i nosi ga do smrti - i opet poput Gandhija, a i Martina Luthera Kinga, koji su oboje ubijeni zbog svojih ideja.

Gesta Saše Pavlića očito je nastala u afektu: na put je pošao tjelesno nespreman, križ ga je žuljao pa ga je zamotao karimatom, trebao mu je maser za nogu, pomagač da nosi križ (Šimun Cirenac!), a čak je i ključ od auta zaboravio u džepu, pa je zaustavljao ljude po cesti da ga pošalje u rodnu Rijeku. Njegova proklamirana poruka bilo je traženje lijeka za bolesnu djecu, ali svim svojim ponašanjem signalizirao je da je pomoć potrebna njemu.

Junaštvo Saše Pavlića junaštvo je po hrvatskoj mjeri, zato ga mediji vole. Ono je plod prevelikog čitanja i gledanja pustolovina Harryja Pottera i Froda Bagginsa. Jer tko je junak fantasy žanra? Ponajprije, treba nam mladić bez biografije. On, najbeznačajniji i najslabiji od svih, dolazi u posjed magičnog predmeta. Nakon velikih borbi protiv sila zla, uz pomoć vjerne družbe, junak dolazi u središte Carstva zla, spašava svijet i vraća se doma. Napadna odsutnost biografije Saše Pavlića, njegovi stalni vapaji za pomoć, nepodnošljiva lakoća obećanja izlječenja neizlječivih bolesti – sve to ukazuje na to da smo gledali 'Gospodara prstena' u kojem se svi problemi svijeta rješavaju u jednostavnoj simboličnoj gesti.

Za takve glasače postoji i stranka, zove se Živi zid: na samom početku svoje kampanje Vilibor Sinčić hrvatsku je politiku usporedio sa Sauronovim prstenom zla i obećao da će ga uništiti ondje gdje i iskovan – na Markovu trgu.

Dok je Pavlićev križ bio spektakl, križ župe na Knežiji bio je prijestup, zbog čega su ophodnike zalijevali vodom s prozora. Prijestup zato što je i ondje križni put izašao iz uobičajenih crkvenih gabarita i krenuo ulicama naselja. U Hrvatskoj se zaboravilo da najveće mnoštvo, i to svake nedjelje, mobilizira Katolička crkva. To je mnoštvo neprimjetno sve dok ne osjeti pritisak na svoju konfesiju. U tom trenu mnoštvo se počinje izlijevati iz crkvenih prostora na ulicu, a vječne ciljeve zamjenjuju vremeniti. Križ u takvim vremenima od simbola spasenja postaje znak pripadnosti, i tako će biti sve dok se pritisak na vjeru ne smanji - jer se valja nadati da zračne puške nećemo zamijeniti pravima.

Gdje su klerici s rupcem?

Umjesto da križ postane moneta za potkusurivanje, puno je vrednije sjetiti se pravih velikana: roditelja koji godinama strepe uz svoju djecu, i zdravu i bolesnu; tramvajki i tramvajaca koji desetljećima sigurno razvažaju putnike; pekarica i pekara koji nas svaki dan dočekuju ujutro sa svježim kruhom; učitelja koji strpljivo podučavaju, prevodilaca koji pouzdano prevode, poljoprivrednika koji nas hrane, pouzdanih servisera, instalatera, krojača i frizera. Medijima nisu interesantni jer oni žive od celebrityja, čudaka i junaka.

To vam zvuči patetično? A što biste rekli na novinskog komentatora koji je zavapio da nigdje nema klerika koji bi Pavliću 'pružili rubac da njime obriše svoje krvave noge' – iako je rubac pružila žena, Veronika, i to da Isus obriše lice, dok je noge prao on, apostolima, na Posljednjoj večeri.

Pa, stvarno!