Na pariški pokolj treba gledati s pobjedničkim osmijehom na licu: iako naizgled poražena, satira je još jednom pokazala svoju bezgraničnu nadmoć nad zakrečenim glatkim mozgovima, ne samo one dvojice bijesnih pasa. Wolinski, Cabu i ekipa, siguran sam, već nas tako gledaju odozgo
Satira je smrtno ozbiljan posao; ta je stara duhovita dosjetka ove srijede u Parizu dobila stravično konkretnu, nedvosmislenu i nimalo duhovitu potvrdu. Desetero je ljudi ubijeno zato što su se uporno zezali na račun nečega s čim, je li, nema zezanja, a još dvojica policajaca smaknuta su jer su (očito - nedovoljno dobro i ne odveć profesionalno) pazili na sigurnost tih desetero i ostalih njihovih kolega.
'Satira je najangažiraniji i često – za pisca – najriskantniji književni oblik', zaključuje sarajevski profesor dr. Zdenko Lešić svoju natuknicu o satiri u 'Rječniku književnih termina', nenadmašenom priručniku objavljenom prije točno trideset godina. A riskantna je iz više razloga. Ponajprije – nema među ispisanim slovima ili iscrtanim karikaturama ničega jadnijeg od loše satire. Riskantna je i zato što je takvom, lošom, može proglasiti bilo tko.
Riskantna je i kad je dobra, stoga što autoru – u najblažoj varijanti – može oduzeti prijatelje među ljudima od kojih uvrijeđenost i povrijeđenost nikad ne bi očekivao. U manje blagim, opipljivijim varijantama, oduzima im imovinu, zdravlje, nerijetko i slobodu.
A najriskantnija je onda kad je odlična: kad ubada protivnika ravno u središte srca i, što je najvažnije, kad to široka publika razumije i odobrava. Takva satira (a čak i ponajboljima dogodi se najviše tri-četiri puta od deset pokušaja) u sebi kao da nosi nešto gotovo suicidalno. U isto vrijeme i zabavna i moralizatorska, i proklinjuća i smiješna, i pretjerana do bola i još bolnije precizno točna – ona je dvosjekli mač za autora. Bez obzira na reakciju protivnika (a ta može varirati cijelim spektrom, od najokrutnije osvete do potpunog ignoriranja – ovo drugo primjenjuju samo najpametniji ili uistinu najmoćniji) satiričar će se drage volje uhvatiti u zamku, pa nastaviti kao da je na olimpijskim igrama: brže, više, jače... I nikad, nikad za života neće pobijediti. Povijest satire je povijest poraza.
Srećom, dobri satiričari svjesni su toga da učinci njihova angažmana ne mogu biti vidljivi ni sutra niti za godinu dana. Baš kao što tjelesna bolest ne može nestati već dan poslije operacije ili sat nakon uzimanja prve tablete, tako i društvenim boleštinama treba vremena da prestanu, ili barem zastanu. A prestat će ili zastati samo ako se terapija primjenjuje redovno i uporno.
Od antičkih vremena do 7. siječnja 2015. postoji civilizacija, postoje društvene bolesti i postoji satira. Pored svih drugih konstanti u tom intervalu ona je, satira, jedini dokazano valjani, učinkoviti lijek. Jedino ona daje rezultate. Ništa ratovi i mirovi, ništa savezi i koalicije, ništa unije i konfederacije, sve su to samo palijativi. Razvoj društva, jamčenje prava za svakoga drugačijeg, evolucija kritičkog promišljanja stvarnosti i suvremenosti, dostupnost znanja i informacija, napredak tehnologije, utjecaj umjetnosti... sve je to ponajviše produkt stalne nazočnosti satire. Gdjegod eksplicitne, gdjegod prikrivene 'između redaka', kako se već gdje i kad moglo. Propadala su i carstva i narodne republike, '...okracije' ovakve i onakve, sve se polako mijenjalo nabolje, ali nikad dovoljno dobro i dovoljno brzo za satiričare. Uvijek je, pri svakom koraku ljudskog roda, bilo materijala i razloga za bešćutno ismijavanje, urnebesno sprdanje i uvredljivo ruganje onome što se zadržalo ili se u hodu izrodilo.
Tako će i ostati. Satiričare se, vidimo, može i ubijati, ali satiru ne. Na svome paradoksalnome nepobjedivome maršu od poraza do poraza ona je, naime, opremljena najmoćnijim oružjem u svemiru: sposobnošću da se sprda i sama sa sobom. Tom plemenitom vještinom ne vlada nijedan od njenih protivnika, nitko od svih tih ozbiljnih kratkoročnih posjednika Istine i polagatelja prava na Pravdu. Ne postoji konzervativna satira, ne postoji smijeh u riječima bogova, svetaca, velikih vođa i njihovih tumača. Nikakav smijeh, a kamoli onaj na svoj račun. Kad bi postojao – ne bi bilo potrebe za satirom.
Na pariški pokolj zato treba gledati s pobjedničkim osmijehom na licu: iako naizgled poražena, satira je još jednom pokazala svoju bezgraničnu nadmoć nad zakrečenim glatkim mozgovima, ne samo one dvojice bijesnih pasa. Wolinski, Cabu i ekipa, siguran sam, već nas tako gledaju odozgo. Jednako podsmješljivo i na forumaške mrzitelje svih boja i na sve one koji sad tvrde 'Ja sam Charlie Hebdo'. Jesi, da, skoro sam ti reko šta si...