Zamislimo načas, jer ljeto je i svakakve se ludosti mogu snivati dok se vrelina zraka izjednačuje s temperaturom tijela, život u svijetu u kojem je pad Zida, kao u nekom hipijevskom pričinu, zbilja označio početak uspostave ljepšeg i pravednijeg svijeta, lišenog ideoloških imperativa koji nalažu koga je poželjno mrziti, a po potrebi i fizički unesrećiti, na putu do povoljnog društvenog statusa; zamislimo u takvom svijetu neki ustavni sud i ustavne suce, pa ćemo uroniti u imaginarij pun uglednih i stručno neupitnih osoba koje su privilegiran status u pravnom i političkom poretku zaslužile predanim i, kako se to kaže u besmislicama ministara obrazovanja, cjeloživotnim služenjem idealima pravde i jednakosti...

Sa snivanjima ne valja pretjerivati: kada se pred ustavnim sucima nađe Zakon o predstečajnoj nagodbi, a rasprava o ustavnoj tužbi suca Kolakušića i s njom povezanom nervozom ministra Linića danima je neizbježna svakome tko u Republici Hrvatskoj čita, sluša ili gleda bilo što informativne naravi, pa nam se čini kako je ovdje nema smisla prepričavati, još će se jednom udesiti da će o ljudskim sudbinama, egzistencijama, tražbinama i dugovima odlučivati svijet koji se, uglavnom, ustavno-sudskog položaja domogao na način sasvim suprotan od opisanog u uvodnoj fantaziji.

Fenomen značenja hrvatskog Ustavnog suda nipošto nije uputno spremno ugurati samo u ladicu u koju ugledni teoretičari odlažu primjere za potkrepu teze o juridifikaciji politike. Nakon što je kao ključan kriterij novačenja ustavnih sudaca ustanovljeno nagodbenjaštvo parlamentarnih blokova po principu 'vi nama za Omejec, mi vama za Vukojevića', takozvana ljevica i takozvana desnica udružile su se u obesmišljavanju Ustavnog suda i uguravanju u njegove redove ljudi bez formalnih uvjeta za kvalificirano branjenje Ustava, kao i onih čija je komparativna prednost bila u njegovanju endehazijske korienske baštine. Ustavni je sud, tako, postao nepobitan i, što je najapsurdnije, najvidljiviji dokaz politizacije juridičke sfere; čak su i provincijski mediokriteti, uvoženi u sudnice iz vladajućih stranaka – naročito iz HDZ-a – s više suptilnosti nego ustavni suci, pa je njihova veza s politikom manje vidljiva, ne i manje neetična.

Ustavni je sud ogoljena slika hrvatske države. Čovjeka koji iz znanstvenih razloga ili pak iz čistog mazohizma odluči izučavati ovdašnji politički sustav valjalo bi uputiti među časne čuvare Ustava, jer su u njihovim radnim putanjama upisana kumovsko-političko-interesna kadroviranja tako svojstvena raznim ministarstvima, državnim monopolistima, besprizornim agencijama, navodno javnoj radioteleviziji...

A o zahtjevu Ružice Ćavar, o ocjeni ustavnosti pobačaja, Ustavni sud šuti od 1991. godine. Jedanaest godina im je npr. trebalo za odluku o Pravilniku o kuponskoj privatizaciji koji je mnogima omogućio lagodno bogaćenje. Još 1998. godine dobili su od Zagrepčanina Čede Ivana Žica prijedlog za ocjenu zakonitosti akta koji se skraćeno naziva Pravilnikom o kuponskoj privatizaciji i onda su se u ljeto 2009. godine, 7. srpnja, skupili na sjednici te izvoljeli zaključiti da ne prihvaćaju 'prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom' spomenutog pravilnika. Jedanaest godina da bi objavili neprihvaćanje.

Što reći o ustavnim sucima, a da nisu rekli sami o sebi?

Ministar Linić jako je nervozan jer se sudbina predstečajne nagodbe našla u rukama Ustavnog suda. Može tamo, valjda, trunuti poneko desetljeće, ništa nova, tek što to ne bi odgovaralo dinamici ministrova rada. Bilo bi korisno da se on i stranački drugari sjete toga kada idući put budu sklapali kompromise o interventnoj dopremi lojalnih stranačkih kadrova u Ustavni sud. Dotad je nekako teško vjerovati emocijama kreatora ovakvog sudstva, ustavnog i inog, čak i kad je njihova individualna, pa i stranačka krivica bitno manja od konkurentske.