Na dan 18. studenoga 2023. bit će točno trideset i dvije godine od tog crnog dana u hrvatskoj povijesti u kojem je Vukovar privremeno izgubljen, kad su njegovi preživjeli stanovnici nakon višemjesečne opsade protjerani, a brojni hrvatski branitelji odvedeni na stratišta s kojih se nisu vratili i mnogima se ni danas ne zna mjesto posljednjeg počivališta. Iznimno je važno, a pogotovo zbog generacija koje se tada još nisu ni rodile, da se tom prigodom prisjetimo svih stradanja, patnji, žrtava koje smo podnijeli, ali i herojskih činova kojima smo pokazali da je duh hrvatskog naroda nesalomljiv i koji su nam u najtežim trenucima dali nadu u konačnu pobjedu.

Jesen 1991. godine po mnogočemu je bila jedno od najtežih razdoblja hrvatske suvremene povijesti. Okupatorska jugovojska i njeni četnički pomagači još su bili na vrhuncu svoje vojne moći, dok su se hrvatske vojne snage tek ustrojavale i naoružavale zahvaljujući rijetkim kršenjima sankcija nekih naših stranih prijatelja te zauzimanju nekih od brojnih vojarni i arsenala bivše JNA. Kao što postoji vrijeme za proslavu naših kasnijih vojnih pobjeda, tako je mjesec studeni vrijeme za kontemplaciju nad najtežim trenucima koje smo prošli, kada je realno prijetila opasnost od nestanka hrvatskog naroda i ideje o hrvatskoj državi.

Hrvatski narod se protiv sudbine koja mu je prijetila borio svim svojim bićem, a mene je u toj borbi dopala iznimno mučna i teška dužnost pregovora s generalom Andrijom Rašetom o odlasku jugovojske iz Zagreba i Hrvatske. Sjesti za stol s čovjekom koji ubija tvoj narod i razara tvoju domovinu provodeći politiku velikosrpskog nacionalizma nije bilo lako.

Upravo na prijetnju velikosrpskog nacionalizma upozorio nas je predsjednik Franjo Tuđman u svom povijesnom govoru održanom 20. veljače 1990. na osnivačkoj skupštini HDZ-a u Varaždinu. Pod sjenom te zlokobne ideologije, koja je htjela tadašnju SFRJ pretvoriti u unitarnu državu pod dominacijom srpskog populističkog nacionalizma, uključio sam se u politički život i na prvim višestranačkim demokratskim izborima izabran sam za predsjednika Skupštine općine Varaždin.

Nažalost, povijest je htjela da se tadašnja civilna struktura vlasti morala angažirati i na vojnim pitanjima, pa smo se svi morali uključiti u Krizni štab grada Varaždina. U Varaždinu je sjedište imao moćni 32. korpus, jedna od najsnažnijih formacija tadašnje jugovojske, a grad je bio premrežen vojarnama. Naš je posao bio isplanirati i voditi obranu grada, ali pritom nismo odustajali od pronalaska mirnog rješenja situacije. Međutim vrijeme je curilo, agresija na Hrvatsku postajala je sve otvorenija i kad je 14. rujna 1991. stigla zapovijed za pokret, bili smo potpuno spremni. Predsjednik Tuđman tada je izrekao povijesnu rečenicu: 'Ako treba, krenite na njih i golim rukama.'

Opremljeni i pripremljeni, oslobađali smo vojarnu za vojarnom. Prekinuli smo vojarnama struju, vodu i telefonske veze te smo stalno putem razglasa pozivali vojnike na predaju i izbjegavanje nepotrebnih žrtava. Ta je psihološka igra urodila plodom i uskoro se prisutnost JNA u Varaždinu svela na komandu i vojarnu u Optujskoj. Uz svakodnevnu komunikaciju s predsjednikom Tuđmanom, vršili smo pritisak na zapovjednika 32. korpusa, generala Trifunovića, i njegove visoke oficire te su oni vrlo brzo shvatili da su okruženi i poraženi. Odlučili su spašavati vlastitu glavu, a mi smo zahvaljujući svojoj dobroj pripremljenosti i zajedništvu građana Varaždina ostvarili prvu veliku vojnu i političku pobjedu Domovinskog rata. Naoružanje iz skladišta 32. korpusa bitno je osnažilo Hrvatsku vojsku, ali je imalo i svoju značenjsku i moralnu vrijednost, jer smo pokazali da možemo pobijediti nominalno jačeg od sebe i učiniti to uz poštivanje svih normi ratovanja.

Predsjednik Tuđman imenovao me, nakon varaždinskih dana rata, pomoćnikom tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška i glavnim pregovaračem o odlasku JNA iz Zagreba i Hrvatske.

U jesen 1991., tijekom listopada, studenoga i prosinca, gotovo sam svakodnevno u Hotelu I u Zagrebu pregovarao s generalom Rašetom, koji je imao osobno jamstvo predsjednika Tuđmana za slobodan dolazak na pregovore.

Strategija nam je bila pametno pregovarati, ali istodobno vojno djelovati gdje i kad je to moguće.

Uz dužnost pregovora o povlačenju, predsjednik Tuđman dodijelio mi je još jedan zadatak - pregovarati o povratku naših ratnih zarobljenika koje su zarobili jugovojska i četnici. Jasna je i humana bila njegova odluka da se mora poduzeti sve kako bi se spasili naši ljudi zarobljeni u neljudskim uvjetima u logorima na okupiranom teritoriju RH te u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Rašeta je bio neugodan pregovarač, a nije ga zanimao humanitarni aspekt razmjene zarobljenika, nego je govorio da će jugovojska ionako osvojiti cijelu Hrvatsku pa će onda sami odlučiti koga će ubiti, a koga ostaviti na životu. Bilo je jasno da su JNA i četnici uvjereni u pobjedu. Istodobno, izbjegavali su temu razmjene zarobljenika jer bi onda pred međunarodnim Crvenim križem i drugim institucijama, poput tadašnje Europske zajednice, de facto priznali nezavisnost Republike Hrvatske, a to su svakako htjeli izbjeći. Htjeli su pregovore o razmjeni zarobljenika učiniti neostvarivima, pa su postavili uvjet za koji su vjerovali da ga hrvatska strana nikada neće prihvatiti, a to je bio iznimno rizičan odlazak hrvatskih pregovarača na teritorij pod njihovom kontrolom. Tu su se prevarili.

Predsjednik mi je osobno rekao: 'Idi, Štef, pregovaraj i pokušaj sve kako bismo spasili što više naših ljudi iz srbijanskih logora smrti, to je u interesu svih nas i hrvatske državne politike.' Shvatio sam namjeru iza predsjednikovih riječi, on je u kritičnom trenutku borbe za Hrvatsku htio pokazati da se borimo za svakog čovjeka i svakog pojedinaca i njegovu slobodu, jednako kao i za slobodu Hrvatske.

U tom trenutku osobito je kritična situacija bila s našim ljudima koje je srpska strana držala na teritoriju BiH, u zloglasnom logoru Manjača, nedaleko od Banje Luke. Bila je riječ o 350 hrvatskih policajaca zarobljenih u rujnu 1991., prilikom pada Hrvatske Kostajnice, koji su na Manjači bili izloženi najstrašnijim torturama i svakodnevno bili pod prijetnjom gubitka života. Bila je riječ uglavnom o Zagrepčanima, djelatnicima Policijske uprave zagrebačke.

Da bi njihovim obiteljima bilo još teže, srpska strana redovito je puštala u javnost snimke na kojima su se vidjeli zarobljenici, njihove obrijane glave, loši uvjeti u kojima žive, kako ih se nadzire uporabom pasa. Uz to, srbijanska propaganda stalno je puštala poruke da Hrvatskoj nije stalo do zarobljenih boraca, ostavljenih na milost i nemilost četnika u logorima smrti. Srbijanska propaganda podgrijavala je tako razdor na hrvatskoj strani, a obitelji zarobljenih opravdano su nas opsjedale telefonima i osobno, tražeći u ponekad i vrlo neugodnim razgovorima da se pomogne njihovim najbližima.

Generalu Rašeti i njegovima ponudili smo razmjenu prema načelu 'svi za sve' za zarobljene srbijanske rezerviste, takozvane teritorijalce i jugovojnike. Pritom smo ustrajali na primjeni međunarodnog ratnog prava i poštivanju Ženevskih konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, ali na razini razmjene zarobljenika između dvije države. Srbijanska strana se, jasno, odupirala tome jer je na sve načine htjela izbjeći priznanje Hrvatske.

Suprotna je strana krenula od argumenta da su Hrvati pobunjenici, da je JNA legitimna jugoslavenska vojska koja obuzdava pobunu i da ni o kakvoj primjeni međunarodnog ratnog prava nema govora. U ranijoj fazi rata dio zapadnih država bio je stava da treba pustiti JNA da 'uvede reda', odnosno porazi Hrvatsku.

Međutim dolaskom europskih promatrača atmosfera se počela mijenjati. Uspio sam uvjeriti europske promatrače da je problem primarno humanitarne naravi i da je riječ o ljudskom pitanju razmjene zarobljenika. Nakon toga je i Rašeta počeo popuštati pritisku, prvo je sve češće bio na telefonu, konzultirajući se s Beogradom, a onda je polako pristao na to da se razgovori spuste na konkretnu razinu - da razgovaramo o ljudima, imenima i prezimenima, broju ljudi koje ćemo razmijeniti.

Konačno je dogovoreno da će hrvatski pregovarači dogovoriti operativne detalje razmjene u Bosanskom Šamcu, na teritoriju Bosne i Hercegovine, s trojicom generala tadašnjeg Saveznog sekretarijata narodne obrane iz Beograda. S Muhamedom Zulićem krenuo sam 3. listopada 1991. godine u tri sata ujutro automobilom ispred zgrade Hrvatskog sabora. Preko Našica i Đakova stigli smo u Bosanski Šamac, gdje su nas zaista čekali generali. Ali njihovu reakciju nismo očekivali. Oni su prvo bili šokirani time što smo se mi kao 'ustaški ministri' države koju ne priznaju usudili pojaviti na pregovorima, i još k tome nenaoružani i bez vojne pratnje. Rekli su odmah da oni o razmjeni zarobljenika ne žele razgovarati. Kako nisu prihvatili moje argumente da je sve već dogovoreno s generalom Rašetom, okrenuli smo se i otišli. Ali ne prije nego sam im rekao da krše međunarodne sporazume i konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, da im na Manjači umiru ljudi te da su njih trojica nedostojni i nesposobni pregovarači. Bio je to veliki rizik, učiniti tako nešto na njihovom teritoriju, ali morao sam to reći.

Istog dana izvijestio sam predsjednika Tuđmana o lošem ishodu, a već sutradan susreo sam se i s generalom Rašetom. Rekao sam mu da očekuje osudu cjelokupne međunarodne javnosti jer će naši ljudi na Manjači dolaskom zime početi umirati od iscrpljenosti, bolesti i maltretiranja, a Hrvatska drži njihove zarobljenike u dobrim uvjetima. Nakon nekog vremena uspio sam ga poljuljati i 8. studenog vratili smo se u Bosanski Šamac, ovaj put na pregovore s pukovnikom Tomanovom.

On je pristao na pregovore, ali odmah je tražio pet stotina zarobljenih jugooficira i vojnika za zarobljenike s Manjače, iako smo ranije s Rašetom postigli dogovor o načelu 'svi za sve'. Nisu nam dopustili dodatne konzultacije sa Zagrebom, niti su nam dopustili da se preko mosta vratimo u Hrvatsku. Ustvari smo tako postali taoci. Prenoćili smo u Gradačcu jer je to jedino mjesto u koje su nam dopustili da odemo. Sutradan su pregovori nastavljeni i Tomanov je pristao razmijeniti 350 hrvatskih zarobljenika s Manjače za 390 vojnika i oficira jugovojske.

Istog jutra 9. studenog nazvao sam premijera Franju Gregurića u Zagreb i javio da razmjena može početi, odnosno da autobusi iz Zagreba i Bjelovara mogu krenuti prema Slavonskom Šamcu. Tomanov je isto dogovorio za naše ljude s Manjače sa svoje strane.

Najteži trenutak došao je na samoj razmjeni. Druga strana nije htjela pristati ni na što drugo nego na razmjenu na teritoriju pod njihovom kontrolom. U dubini me hvatala panika zbog toga, bojao sam se neiskrenosti i nepoštenja s njihove strane, ali morao sam pristati jer inače ne bi bilo razmjene. Predložio sam da prvi autobus krene s hrvatske strane, iskrca jugovojnike u Bosanskom Šamcu, pa da u njega uđu naši policajci i prevezu se istim autobusom na hrvatsku stranu. I naši su bili protiv toga, ali ja sam preuzeo punu odgovornost na sebe i naredio da autobus krene. Tako je krenuo prvi autobus, njihovi su se iskrcali, popisali smo ih, a onda su u autobus ušli naši. To je trajalo punih šest sati, tijekom kojih sam se i preznojavao i smrzavao, ali je na kraju sve prošlo u redu.

Kad smo stigli u Zagreb, pred hotel Panoramu, gdje su nas čekali nekoliko tisuća ljudi i gotovo cijela hrvatska Vlada, bio sam radostan i ponosan, ali i tužan. Radost i ponos osjećao sam jer smo izvršili zapovijed i spasili ljude, a tuga je bila u meni jer sam znao da je to tek početak, da je još velik broj naših ljudi odveden u koncentracijske logore, gdje ih se ponižava, maltretira i ubija, te da se mnogi od njih svim pregovorima usprkos nikada neće vratiti kući.

Ustrajnost, vjera u pobjedu, profesionalnost i hrabrost pomogli su nam nadvladati zlo. Zajedničkim djelovanjem predsjednika Tuđmana, hrvatske Vlade, nas pregovarača i svih talaca, koji su istrpjeli svoju strašnu sudbinu, bez prigovora uspjeli smo vratiti stotine ljudi svojim obiteljima, ljudi koji su se na neki način tog hladnog dana u studenome ponovno rodili. Nije to bila posljednja bitka Domovinskog rata, pred nama su u tom trenutku još uvijek bile strašne kušnje, a na kraju i trijumfalna i posve neupitna pobjeda, prvo u slavnim vojnim akcijama Bljesak i Oluja, a nakon toga, bez ispaljenog metka, u mirnoj reintegraciji Podunavlja.

Iz tog razdoblja ne smijemo zaboraviti nekoliko važnih pouka. Osim one da je Domovinski rat bio neupitno moralan i opravdan, svakako upamtimo i to da čim je naše zajedništvo bilo snažnije, tim je neprijatelj bio razjedinjeniji i slabiji, dok nije posustao i izgubio rat. Na idealima slobode, prava svakog pojedinca na život, na obitelj i dom, izgradili smo pobjedu u Domovinskom ratu i to nam mora biti na umu i u ovom trenutku, dok imamo privilegiju života u miru. To je možda najvažnija lekcija Domovinskog rata, koje se prisjetimo zajedno ovih dana, dok obilježavamo Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.