Zacijelo je i vama poznata ona muškošovinistička dosjetka, praktična za ispisivanje na prednjicama ljetnih majica erotoptimistâ: 'Nisam ginekolog, ali mogu pogledati'. E, taman se tako nekako - podjednako stručno i podjednako znatiželjno - zadnjih tjedana osjećam i ja: nisam socijalni psiholog, ali promatram i čudom se čudim onome što vidim, pa sveudilj tražim neko objašnjenje, ali kako nemam ni ekspertistički kategorijalni aparat, niti kvalificirane mehanizme dubljeg uvida, ostaju mi samo površne riječi i, vrlo je moguće, nepostojeće dileme te sasvim pogrešni zaključci. Ali, tješim se, preživjeli ste i gore.

Kad bi postojala neka adekvatna mjenjačnica ili, ne znam, globalna trafika za otkup emocija, Hrvatska bi ovog srpnja bila postala najbogatija država u Sunčevu sustavu. U novijoj povijesti, zapravo u cijeloj historiji samostalne Republike Hrvatske, samo su dvije kolektivne erupcije osjećaja usporedive s ovim srpnjem: ulazak HV-a u Knin i Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona. Ali, tu su ipak i dvije bitne razlike. Prva: između Knina i Wimbledona proteklo je debelih šest godina, dok su između dočeka nogometne reprezentacije i ispraćaja Olivera Dragojevića minula tek dva tjedna.

A druga: i Goranov pehar i zastava na kninskoj tvrđavi bili su simboli čiste pobjede, neporecivog trijumfa, dok su povratak 'vatrenih' i posljednja Oliverova partenca ozbiljni gubici, gotovo pa sudbonosni - izgubili smo utakmicu za titulu svjetskog nogometnog prvaka (tko zna hoćemo li se ikad više naći u takvoj prilici!) i izgubili smo najposebnijeg pjevača kojeg smo ikad imali. A ipak je izgledalo, i jedno i drugo, kao da slavimo pobjede, veličanstvenije i važnije od ičega na svijetu!

Što smo to zapravo tako masovno slavili ili 'slavili'? U zajedničkom nazivniku povoda obiju hrvatskih srpanjskih bakljada 2018. stoje rad i dosljednost, predanost i neumišljenost, posvećenost i požrtvovnost, jednostavnost i iskrenost, ustrajnost i samopouzdanje, nesebičnost i uzajamno povjerenje. Koncelebrirali smo dakle, sve ono što nam nedostaje u svakodnevici: i u nama samima i posvud uokolo u ovoj prijetvornoj državi, u ovome nepouzdanome društvu koje, naravno, ne bi moglo biti takvo kad takvi ne bismo bili i mi sami koji ga tvorimo. Veličali smo svojim pjevanjem i bakljama, dakle, sve ono što sami niti imamo niti planiramo u sebi uzgojiti.

Da to imamo, ili barem priželjkujemo steći - a nemamo niti priželjkujemo jer nam najviši (barem formalno) državni i društveni autoriteti nameću sasvim opozitne kriterije ponašanja u svakodnevici - ne bismo te naše kolektivne erupcije emocija doživljavali tek kao jednodnevno dernečenje nakon kojeg opet nastavljamo po starom. Ne bi, recimo, ona ista Torcida koja je bakljama sa zvonika splitske katedrale ispratila katamaran s Oliverovim lijesom, samo dva dana kasnije, na proputovanju do Sofije, opljačkala benzinsku crpku na periferiji Beograda i potpisala se na tamošnjoj fasadi svojim imenom i ustaškim znakom, alibirajući i blagosloveći tako do daljnjega sve budalaštine Aleksandra Vučića i njemu srodnih zlicemjera. Da su pravi frajeri, da imaju barem jednu od Dragojevićevih kvaliteta, ušli bi u trgovinu te pumpe pjevajući 'Galeba' ili 'Nadalinu', uredno platili sve što su uzeli s polica i, ako već moraju ostavljati grafite, na bočnom pročelju crpke (uzgred: MOL-ove!) napisali samo 'Hajduk' ili 'Torcida' ili 'Split'. Najbolje bi, za pravo reći, bilo da su nasprejali 'NadalINA', taj bi im grafit zacijelo dulje trajao na tom zidu, ali oni su od od Olivera i njegove duhovitosti udaljeni koliko i Oliver zadnjih desetljeća od beogradskih pozornica.

Jednako su toliko od Olivera uistinu udaljeni i svi oni koji su doputovali na veloluško groblje, iako se već od prve vijesti o kapetanovoj (pardon, satnikovoj) smrti znalo da bi pogreb morao biti održan tek u krugu najbliže obitelji. Da ga doista vole, da stvarno, onako, u koštanoj srži, cijene sve one Dragojevićeve vrline kojih su im nakratko bila puna usta, poštovali bi njegovu posljednju volju i došli se pozdraviti sutradan, ili bilo kojeg sljedećeg dana kad neće ni smetati shrvanoj familiji, niti prekršiti posljednju volju pokojnika koji im je, eto, kažu, toliko silno obilježio živote.

Samo dva dana nakon veloluškog spektakla koji to nije smio biti, objavljeni su rezultati Eurobarometrova istraživanja o povjerenju građana EU u vlastito svakodnevno okruženje: Hrvati su i tu na dnu, jer nas gotovo 80 posto nema nikakvog povjerenja ni u susjede, ni u kolege, niti i u koga izvan najužega obiteljskoga kruga. Eto nas, dakle, pred ogledalom: u anonimnoj anketi rekli smo iskreno da ne vjerujemo ama baš nikome iz onoga mnoštva u kojemu smo onako emotivno i dočekivali nogometaše i ispraćali Olivera! Toliko od nas o zajedništvu i divnim trenucima koji vraćaju energiju i bude novu nadu.

Sad kad smo se tako intenzivno emocionalno ispraznili, i ispjevali se i isplakali, vraćamo se dnevnoj rutini i uhodanim obrascima ponašanja. Nepovjerenju, apatiji, licemjerju, figi u džepu i inim starim navadama. Vlast može mirno na odmor, ne postoji ni promil šanse da se, nakon erupcijâ radosti i tuge, u neko dogledno vrijeme dogodi jednako masovna, jednako spontana i iskrena, kolektivna eksplozija bijesa.