Proljetos je, nakon prvostupanjske presude suda u Kapošvaru, prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, imao priliku još jednom, i to spektakularno, demonstrirati svoju aroganciju. Nije mu padalo na pamet da odstupi s dužnosti. Istovremeno je sama osuda, a pogotovo njen razlog, nekako bila u drugom planu. Zamjerila mu je to svekolika javnost pa i vlastita stranka, kojoj je oborio rejting do neviđenih nizina. Uz Ivu Sanadera, Čačić je postao najomraženiji političar. No sve to nije smetalo premijera da čvrsto stane iza Čačića, da ga zadrži na položaju prvog potpredsjednika i ministra gospodarstva te da ga žestoko, pa i neprimjereno, brani od oporbe i novinara.

Jer, nije u pitanju bila samo sudbina Čačića nego, koliko se dalo razumjeti tu crtu obrane, stabilnost same vlade. Ne treba se posebno osvrtati na to kako nije dobro da stabilnost bilo koje vlade počiva na jednom čovjeku – to ne samo da neugodno asocira na neka druga vremena, nego baca ružnu sjenu na vladu koja sebi tako nešto može dozvoliti i koja za tu poziciju nema rezervu.

Stari nauk da, koga nema, bez toga se mora, premijer uopće nije uzeo u obzir. I tu je, kako se sada pokazao, jako pogriješio.

A plan B, gospodo?

Došlo je ljeto, rogoborenje javnosti se umirilo iako je rejting i dalje padao, i bilo je onako kako je odredio premijer, a vlada je, ne suprotstavivši se premijeru, ispala suučesnicom u zanemarivanju rezervne opcije. Svi su se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. Pa eto, svakom se može dogoditi trenutak nepažnje, strašno je da su ljudski životi izgubljeni, ali radi se o krivici, a ne o odgovornosti… itd, itd. I jesen je već zamalo prošla, a slučaj je već bio gotovo zaboravljen. Pogotovo zato, jer je Čačić i dalje u svome stilu nastavio funkcionirati kao stup vlade. Štoviše, čini se da nitko tamo gore na Olimpu nije dalje razmišljao o nepravomoćnoj presudi na 22 mjeseca zatvora, tri godine uvjetno, iako se znalo da mora doći do drugostupanjske presude. Ali, kažu, to obično dugo traje, ponekad godinama, pa će naš prvi potpredsjednik možda čak i moći ostvariti svoje grandiozne planove i pokrenuti najavljene investicije, bez kojih bi se zemlja našla na koljenima. Jedan od projekata bio je i ostvariti suradnju s bogatim Katarom.

I tako, krenula je delegacija nekidan u Katar, obavili su, kažu: uspješno, dogovore o ulaganju i zadovoljno, u slavljeničkom raspoloženju, krenula na put u domovinu. Na putu ih je zatekla iznenadna, neočekivana i neugodna vijest: drugostupanjska presuda glasi da Čačić, unatoč nadama, mora služiti kaznu zatvora.

Ono što upada u oči u opisima reakcija koje su uslijedile, jest da su svi, ama baš svi, ostali iznenađeni i zatečeni ovom presudom, od novinara do premijera. Čačića da i ne spominjemo. Zašto zatečeni? Jesu li znali da slijedi žalbeno ročište? Jesu li znali da sud zasjeda u srijedu? Morali su, jer ako nisu - onda nešto ne štima. Istinabog, ta je presuda došla neočekivano brzo, kažu pravnici, ali nipošto se ne može reći da je bila i nemoguća.

Lud, zbunjen i totalno nespreman

Ono što najviše čudi i iritira je upravo to da su i Čačić i čitava vlada ostali iznenađeni. Drugim riječima, da za sve ovo uopće nisu bili pripremljeni. Upravo ovaj detalj, naime način na koji je dočekana nova presuda, razotkriva prirodu vlasti ove vlade. Ona se, barem prema ponašanju u slučaju Čačić, dade svesti na tri riječi: samozadovoljstvo, arogancija, neodgovornost. Samozadovoljstvo i aroganciju pokazivali su i ranije, a sada su još demonstrirali i krajnju neodgovornost.

Možda su bili uljuljkani u uvjerenje da sud u drugoj instanci obično potvrđuje prvu, no to nije nikakvo opravdanje. Ako nisu predvidjeli alternativni scenarij, još više su krivi. Zašto? Zato jer se vlada ne može ravnati po tome da će rješavati problem kad se on pojavi, pa čekati do zadnjeg časa. Previše je to riskantno, pogotovo ako drže da je u pitanju stup vlade. U tom su slučaju trebali pripremiti potporanj. Ta, dobro su znali koliko je taj njihov stup klimav. Ali ne, takvo je razmišljanje zanemareno, jer je vlada, prije svega premijer, valjda bila uvjerena da se pravomoćna osuda uopće ne može dogoditi. Pogotovo ne tako brzo. Zašto je presuda donesena silnom brzinom drugo je pitanje i otvara niz političkih spekulacija, ali nikako ne opravdava vladu. Zašto se pripremati za nešto što se ionako neće dogoditi, ili barem ne tako brzo? Činjenica koja je sada izašla na vidjelo, da nitko nije predvidio osudu, pokazuje da se ova vlast ne može suočiti s realnošću, nego se rukovodi onim što Amerikanci zovu 'wishfull thinking', brkanje želja sa stvarnošću. Baš kao da je Čačićev virus - koji mu nije dopustio da odgovorno da ostavku i na funkciju predsjednika HNS-a - zarazio sve oko njega.

Pomilovani Čačić? Ne, hvala!

Tu nije kraj sljepilu. Zanimljiva je priča u medijima da bi mađarski predsjednik mogao pomilovati Čačića, što sugerira da se i dalje traži spas za stup koji se već srušio. Da se to dogodi, bi li ga premijer, koji ga je prema vlastitom priznanju 'do sada štitio', uzeo natrag u vladu? I kakvo bi to svjetlo bacilo i na hrvatsku i na mađarsku vladu? Običan čovjek koji nepažnjom izazove sudar u kojem smrtno stradaju dvije osobe završit će u zatvoru – ali političar neće? Umjesto da služi za primjer svima ostalima, pomilovani Čačić poslužio bi kao primjer političke trgovine i korupcije obje vlasti. Stoga je bolje da se ni njemu ni nama to ne dogodi. Ionako iz ove situacije i premijer i vlada izlaze s etiketom da su postupili nepromišljeno ne pripremivši se bolje za pad Čačića. Da ne spominjemo kako Katarcima tek treba objasniti da je čovjek s kim su dogovarali posao završio u zatvoru.