Nakon ovogodišnjih lokalnih izbora u najtežoj su se situaciji, i to u oštroj konkurenciji, našli Radimir Čačić i mikrofoni nekoliko televizijskih kuća. Potonji bi mogli postati dokazom da vlast itekako pritišće medije. Jer – u proteklih se dvadesetak godina ne pamti da je najmoćniji političar u zemlji, a to je u ovom slučaju aktualni predsjednik Vlade Andrej Plenković, tako zdušno pritiskao bilo što povezano s medijima kao na nedavnom susretu s novinarima. Premijer je u žaru odgovora na pitanja o ishodu lokalnih izbora i odnosu medija prema pojedinim HDZ-ovim kandidatima pritiskao televizijske mikrofone: je li riječ o žaru polemiziranja ili o pokaznoj vježbi, doznat će se veoma brzo dok bi mikrofoni uskoro mogli dobiti dodatnu zaštitu. Možda veće spužve ili ispuštanje zvukova kad god ih se počne pritiskati.

Veća spužva i zvukovi zasad neće pomoći donedavnu varaždinskom županu Radimiru Čačiću nakon što je u drugom krugu (ne)očekivao izgubio izbore u srazu s Anđelkom Stričakom, HDZ-ovim kandidatom kojega su još podržali HSLS i HSU. Čačićev gubitak odmah je izazvao nagađanja o tome hoće li njegova Narodna stranka – reformisti uskratiti svoju potporu HDZ-ovoj većini u Hrvatskom saboru.

Gdje završava lojalnost?

S obzirom na to da je i posljednje saborsko glasanje o povjerenju ministru zdravstva Viliju Berošu potvrdilo da je sadašnja parlamentarna većina minimalna, čelnik reformista ni sa samo jednim zastupničkim mjestom Natalije Martinčević u toj većini nije bez argumenata. Riječ je točno o 76. glasu, o kojem u ovom trenutku ovisi većina u hrvatskom parlamentu. Čačića je pri gubitku izbora najviše pogodila kampanja njegovih suparnika u kojoj je proglašen HDZ-ovim 'žetončićem'. Bi li mu bilo lakše, s obzirom na njegovu političku korpulentnost i važnost za stabilnost Vlade, da su ga nazvali 'žetončinom'? Ili je posrijedi legitiman komunikacijski protuudar na njega s obzirom na to da je cijela Varaždinska županija tijekom kampanje bila oblijepljena plakatima i porukama 'DA Čačić, Ne HDZ'. I – postoje li u hrvatskoj politici uopće pravila lojalnosti kada se radi o međusobnim potporama na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini? Ako je Radimir Čačić u utrci za novi mandat varaždinskog župana svom koalicijskom partneru na nacionalnoj razini HDZ-u odlučno poručivao 'ne', zašto bi onda HDZ na bilo koji način pripomagao Čačićevoj pobjedi u županiji?

I zašto bi uopće birači u Varaždinskoj županiji većinom glasova podržali nekoga tko na nacionalnoj razini koalira s HDZ-om, a na regionalnoj ga jasno niječe?

Godinama je Radimir Čačić bio jednim od najglasnijih HDZ-ovih kritičara te član obje vlade koje su nakon HDZ-ovih poraza na parlamentarnim izborima 2000. i 2011. formirale tadašnje oporbene stranke SDP, HNS i ostali partneri. Nakon što je u siječnju 2014., usred odsluženja zatvorske kazne zbog izazivanja prometne nesreće sa smrtnim posljedicama u Mađarskoj, isključen iz matičnog HNS-a, Radimir Čačić uskoro je utemeljio svoju sadašnju političku stranku postavši otvoren i za parlamentarnu suradnju s HDZ-om. Ta se suradnja formalizirala nakon prošlogodišnjih izbora za Hrvatski sabor, a sam je čelnik reformista prije njih pošteno najavio da će nakon izbora podržati bilo koju većinu, neovisno o tome osigura li je SDP ili HDZ. Kada se u Saboru uskoro bude glasalo o rebalansu proračuna, vidjet će se je li Radimir Čačić i dalje uz Andreja Plenkovića ili se do daljnjeg odlučio za suzdržanost, kao u slučaju glasanja o Berošu na ministarskom položaju. Formira li HDZ u Varaždinskoj županiji većinu s također poraženim varaždinskim gradonačelnikom Ivanom Čehokom, Čačića bi se i formalno moglo prestati zvati 'žetončićem'. No hoće li?

Od inauguracije 'žetončića' do lokalnih preslagivanja

Kao nikad dosad Hrvatska ima spoj najtanje parlamentarne većine i najšarolikije vlasti u ključnim jedinicama lokalne i regionalne samouprave, osobito u onima koje raspolažu najvećim proračunima. Nikad dosad izborni rezultat i formiranje vlasti u nekoj od županija nisu se dovodili u vezu s održavanjem većine u Hrvatskom saboru. Za takvo što nije ni bilo potrebe. Značajnije političke promjene nakon održanih lokalnih izbora zbile su se 2017., kada je Andrej Plenković na čelu Vlade i HDZ-a izabrao novoga koalicijskog partnera u vidu HNS-a, raskinuvši prethodno suradnju s Mostom. Ta se suradnja, unatoč također tankoj parlamentarnoj većini, održala sljedeće tri godine, pri čemu su ključni bili 'žetončići', kako je sebi lojalne saborske zastupnice i zastupnike nazvao pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, a koji je i sam prešao put od vatrenog suparnika HDZ-u do njegova najodanijeg partnera. Ipak, većina je u prošlom sazivu Hrvatskog sabora bila nešto deblja nego danas, kada HDZ ima i znatno profiliraniju oporbu i slijeva i zdesna te se čini da 76 mandata na strani Vlade neće biti dovoljno da se dočekaju redoviti parlamentarni izbori. Dojam vara jer je Radimir Čačić kao poznavatelj prilika i u redovima vladajućih i u redovima oporbenih, ali i u redovima mogućih 'žetončića', prepoznao barem pet mogućih ruku na strani HDZ-a dođe li u pitanje natpolovična većina u Saboru.

Tim više jer slijedi konstituiranje predstavničkih tijela u županijama, gradovima i općinama, u čijem će dijelu HDZ-ova većina ovisiti ne samo o koalicijskim partnerima na nacionalnoj razini, nego i o potencijalnim partnerima iz redova političkih stranaka koje su u Hrvatskom saboru itekako glasni kritičari Andreja Plenkovića i HDZ-a. Primjerice, hoće li Domovinski pokret podržati HDZ-ovu većinu u zadarskom i slatinskom Gradskom vijeću, a Hrvatski suverenisti HDZ-ovu većinu u šibenskom Gradskom vijeću? Je li moguća suradnja HDZ-a i Domovinskog pokreta u Zagrebačkoj županiji, a Mosta i HDZ-a u Sinju ili ne?

Mada predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković ističe da je subnacionalna suradnja HDZ-a i drugih političkih opcija stvar lokalnih i regionalnih vodstava, teško se mogu izbjeći paralele različitih razina vlasti. U nizu bi se sredina HDZ-ova 'kolosalna pobjeda', kako je rezultat svoje stranke na lokalnim izborima opisao njezin predsjednik, mogla pretvoriti u Pirovu pobjedu, osobito počnu li se ti rezultati reflektirati na nacionalnu razinu. Možda je Čačićeva reakcija na poraz u dvoboju s HDZ-ovim kandidatom politički pucanj u prazno, ali puno govori o razdoblju u kojem će se Hrvatska politički nalaziti sljedeće tri godine.

Sve do kasnog proljeća 2024. hrvatski birači ne bi trebali izlaziti na redovite izbore. Ne dođe li do neočekivanog slijeda događaja, prvi su na rasporedu europski izbori krajem svibnja ili početkom lipnja 2024.; slijede zatim redoviti parlamentarni izbori u kasno ljeto iste godine, a krajem nje i predsjednički izbori. Možda se parlamentarni izbori održe nešto ranije, što će ovisiti o procjeni vladajuće većine o optimalnom trenutku za novo kadroviranje ne samo u Hrvatskoj, nego i u hrvatskoj kvoti u Europskoj uniji. Andrej Plenković sigurno je kandidat za jedno od mjesta u vrhu europskih institucija, no tek ga čeka najizazovnije razdoblje u njegovoj političkoj karijeri u Hrvatskoj. Dosad su mu krize poput one s Agrokorom i pandemijom jačale poziciju i u Vladi i u stranci, ali bi mu najkritičniji trenuci mogli biti oni bez vanjske krize.

Jedini Plenkovićev suparnik - Milanović

HDZ jest najjača hrvatska politička stranka, ali je to dobrim dijelom i zbog heterogene oporbe te zbog manjka istinskih izazivača na mjestu premijera. Miroslav Škoro izgubio je treće izbore zaredom, Peđa Grbin (p)ostaje predsjednikom ne samo druge, nego i drugorazredne političke stranke, a Tomislav Tomašević svoju ozbiljnost prvo mora određeno vrijeme dokazivati u Zagrebu. Jedini je Plenkovićev suparnik šef države Zoran Milanović, neusporedivo opušteniji na mjestu predsjednika nego na mjestu premijera. I jednom i drugom u nekom je trenutku saveznik bio Radimir Čačić, a on je pak najmirniji kada je na nekom od položaja. Bivši varaždinski župan Predrag Štromar nakon poraza 2017. postao je ministar u HDZ-ovoj vladi. Bi li takvo što smirilo i Čačića te poštedjelo RTV mikrofone?