Među tabloidnim pričama koje su nedavno zabavljale svjetsku javnost, prije ekspresnog razvoda Toma Cruisea i Katie Holmes naravno, mnogo medijskog prostora i pažnje dobio je slučaj Johna Travolte, kojega je nekoliko muškaraca optužilo za seksualno zlostavljanje, ili barem pokušaj istog. Među onima koji su Travoltu optužili za seksualno nasilje nalaze se ljudi koji rade kao maseri, sobari i konobari, tako da cijela priča ima i klasni element koji nije dovoljno istaknut, iako je riječ o bogatoj filmskoj zvijezdi koja, ako je vjerovati medijima, svoje seksualne skandale preferira okončati isplatama koje trebaju garantirati šutnju.

Je li John Travolta doista homoseksualac najbolje zna on sam, a vjerojatno i njegova supruga, glumica Kelly Preston. Ako bih se kladio u vezi toga, novac bih stavio na to da jest, iz jednostavnog razloga što je previše međusobno nepovezanih ljudi iznijelo prilično uvjerljive optužbe na Travoltin račun, ali i zbog toga što se ne piše u medijima kako je, recimo, Brad Pitt zapravo homo, jer on nikad nikome nije dao povoda da to pomisli. Ne priča se to ni o Georgeu Clooneyu, Christianu Baleu, Mattu Damonu i desetinama drugih poznatih glumaca, jer u vezi njih nema 'vatre' te vrste, pa onda nema ni dima.

Uostalom, Travolta ne bi bio ni prvi ni posljednji homoseksualac koji je odlučio svoju seksualnu orijentaciju kamuflirati heteroseksualnim brakom, koji se onda nerijetko pretvara u dugogodišnje mučenje svih u njega uključenih, pa i djece koja nastanu iz takve veze, zasnovane na sustavnom laganju u vezi vrlo važnih stvari. Travolta definitivno nije gej ili peder, jer to su identitetske odrednice koje osoba mora izabrati za sebe, dok je homoseksualnost biološka kategorija koja se najvjerojatnije dobiva rođenjem. Poznati je pak glumac izabrao biti heteroseksualan, iako to možda ne odgovara njegovoj prirodi, te se desetljećima koristio privilegijima koje heteroseksualnost podrazumijeva u heteronormativnom društvu. No, kao i mnogi drugi homoseksualci koji glume heteroseksualnost, i u slučaju Johna Travolte se može primijetiti koliko je teško kontrolirati potiskivanu (homo)seksualnu žudnju, pa nije iznenađujuće što se ona manifestira kroz nepozvane pokušaje s nepoznatim muškarcima, od kojih se očekuje valjda jednak nivo patologije pa da pristanu na tu igru. Tim više jer se izbor glumljenja heteroseksualnosti višekratno ispostavlja kao neodrživ, u trenucima kada potiskivana žudnja postaje toliko snažna da se mora nekako izraziti.

Psihopatologija ormara

A ponašanje koje je opisano u nizu novinskih tekstova o Travoltinim aferama itekako sugerira određenu patologiju, onu koja se manifestira kod homoseksualaca koji nisu prihvatili sebe, nego su se odlučili za život u laži. Takvi se često nađu u situacijama da nečiju ljubaznost tumače kao seksualni interes jer svoj nikad nisu mogli slobodno izraziti, kao i da sve u vezi homoseksualnosti gledaju kroz svoje poremećene oči, pa je stavljaju u područje skrivenog i tajnovitog, a time i zabranjenog i pogrešnog. Svojim ponašanjem zapravo samo potvrđuju vlastitu iskrivljenu perspektivu, s obzirom da jedan normalan peder ne bi ikada išao hvatati sobara na cruiseru za genitalije, između ostaloga i zato jer ne živi u uvjerenju kako su svi muškarci skriveni homoseksualci kojima bi odgovaralo takvo nasrtljivo ponašanje. No, kada se to učini, a uslijedi odbijenica, skriveni homoseksualac doživljava još jednom potvrdu svojeg stava o pogrešnosti homoseksualnosti, čije javno izražavanje izaziva negativne reakcije. Pa naravno da izaziva ako se izražava na tako ljigav i bezobrazan način, kao i bilo koji drugi seksualni nasrtaji.

U svemu tome se postavlja pitanje treba li homoseksualce zarobljene u psihopatologiji ormara sažalijevati, osuditi ili im nekako pomoći. Što se sažaljenja tiče, njega prvenstveno rezerviram za supruge takvih ljudi, koje u većini slučajeva pojma nemaju o tome da ulaze u brak u čijim je temeljima velika laž. Da bi se pak pomoglo prvenstveno je potrebno da osobama sama za sebe prihvati vlastitu homoseksualnost, u čemu je se može podržavati i poticati ali se to prihvaćanje ne može nikada nametnuti izvana. Kada je riječ o osudi, nju je teško izbjeći, barem iz moje perspektive, no možda je još gore što nije moguće imati poštovanja za ljude koji su uz vlastiti život odlučili upropastiti bar još jedan. Laž se također mora osuditi, te se ne može uvjerljivo argumentirati kako je svaki izbor jednako vrijedan, pa onda ispada kako isto vrijedi biti slobodan i iskren peder kao i provesti život u nesretnom braku sa ženom, nijekajući sebe. Istina i laž ne mogu biti jednako vrijedne. Nema sumnje da je takav izbor motiviran i strahom od neprihvaćanja, s kojim se svaka LGBT osoba prije ili kasnije susreće i u najliberalnijem društvu na svijetu, no odlučiti se na cjeloživotno laganje nije više pitanje straha, nego potpunog kukavičluka. I povrh svega toga, ostajanje u ormaru sa sobom uvijek nosi unutarnje deformiranje osobe, što se onda prenosi i na sve odnose s bližnjima, s kojima se u osnovi ne može biti blizak.

Priča poput Travoltine ima na stotine tisuća, samo ne uključuju filmske zvijezde nego obične ljude koji nisu bili u stanju prihvatiti svoju homoseksualnost, pa su time unesrećili i druge i sebe. Ima ih, naravno, i u Hrvatskoj, što se najbolje može vidjeti na sajtovima na kojima se traži seks, a na kojima pregršt nominalno heteroseksualnih muškaraca traži istospolne partnere za jednokratno pražnjenje. Unutar četiri zida, naravno. Tragikomični su razmjeri deluzija kod takvih homoseksualaca, koji se valjda i usred oralnog seksa s muškarcem uvjeravaju kako su strejt. S druge strane, sve veća prihvaćenost homoseksualnosti u društvu dovodi i do toga da se takvi ljudi ponekad zapitaju ima li smisla vječno lagati sebe i druge, tako da hepiend nije nemoguć. Ali da bi se on dogodio potrebno je prvo reći istinu, a onda je i živjeti, bez obzira na prepreke.