Dok sam još bio maloljetan, kad god bi doznao za neki moj podbačaj u školi, stari bi mi ponovio svoju ciničnu mantru: "Nema veze, ak ovak nastaviš, bil buš konobar ili papučar, toga uvijek treba". U njegovom (i njegove škvadre) žargonu, "konobar" je zapravo bio zidarski pomoćnik – onaj koji poslužuje miješalicu za beton, servira majstorima naručene fosne, skele, kante, alat, pivo i tirolsku u frtalj kruha… Ukratko, "konobar" je najniži oblik života u hranidbenom lancu na baušteli. Za razliku pak od njega, "papučar" je osoba u službenoj uniformi, stalno u pokretu i prilici da upozna nove ljude na svježem zraku, dakle – smetlar, onaj koji stoji na stražnjoj papučici narančastoga (tad su još bili narančasti) kamiona i u njega ubacuje tuđe smeće, zastajući svakih stotinjak metara da istrese nove kante i vrati ih prazne na mjesto.

Da, kante su postojale i prije bandićevskoga "kantograda", bile su željezne, teške već i bez ičega u utrobi. I znatno smrdljivije nego danas, jer smeće tad još nismo ubacivali u vrećicama, nego drito iz kućne kantice, svak svoje. I bez očevih parapedagoških podbadanja znao sam od malih nogu da nikad neću biti "papučar", jer to je definitivno najstrašnije moguće zanimanje na svijetu; više od njega užasavao sam se samo grobarskog posla.

Mijenjala su se vremena, mijenjali se i običaji, uključujući i one s odvozom i tretmanom smeća, a postojan je ostao jedino moj imaginarni doživljaj tog "papučarenja" kao uistinu mučnog i mukotrpnog radnog mjesta. Okej, jasno mi je da nitko od njih nije ni kardiolog niti arhitekt ili, ne znam, magistar agronomije, jasno mi je da u toj branši ne nedostaje muškaraca s manjkom samoglasnika, padeža i zubi, ali dovraga – što bismo mi bez njih? Svi mi, vrijedni i neumorni proizvođači smeća? Evo, probajte se prisjetiti: kad ste zadnji put nekom gradskom smetlaru, nakon uredno pružene usluge, rekli "hvala"? Ili barem "doviđenja"? Nula bodova, nikad, kladim se u što god hoćete! Smetlarima (kao ni grobarima, onima s lopatom u rukama) nikad nitko nije zahvalio niti ih pozdravio do sljedećeg susreta poslovne naravi. Ili im… (oprostite, neukusno se sad smijem vlastitom crnjaku od dosjetke, otud pauza) … dao napojnicu. U usporedbi s njima čak se i onaj bauštelski "konobar" iz mantre moga starog, po tom pitanju, doima kao dobitnik na lotu.

Iako živim četiristotinjak kilometara južnije, ipak (kao nasljednik jedne nekretninice u Dubravi i mahom uredni platiša svih gradskih režija) pratim ovo što se zadnjih dana događa sa zagrebačkim smećem i smetlarima. Aktualna vlast dobila je izbore ogromnim dijelom upravo koristeći zbrinjavanje otpada kao prioritet u novom, boljem i nekorumpiranom načinu upravljanja Zagrebom. A onda su (alibi im, hajde, svatko od nas dobronamjernih može pronaći u suočavanju s bezbroj drugih naslijeđenih dubioza) to s otpadom krenuli rješavati poprilično šeprtljavo i napreskokce. Možda griješim, ali iz moga udaljenoga kuta čini se kao da su najprije išli postaviti prozore i vrata, pa tek onda oko njih dizati zidove i krovište, a ajnšpricanje temelja bu točka na "i", ono… Također, malo su se pritom i preračunali u procjenjivanju inteligencije, mentalne urbaniziranosti i kolektivne svjesnosti (da ne kažem odgovornosti) svojih sugrađana.

Problem zbrinjavanja zagrebačkog otpada, svi to znamo, nije započeo s dolaskom zeleno-lijeve koalicije na vlast, taj tumor metastazira već barem dva desetljeća. Ipak, sve do prije nekoliko tjedana nitko u medijima nije spominjao "napuljski sindrom", ponajmanje u kontekstu artiljerijske pripreme za ofanzivu pokrenutu početkom tjedna onim trima brzopoteznim, brzopletim i ponajprije glupim otkazima trojici "papučara" koji su sve smeće iz raznobojnih kontejnera potrpali u isti kamion. Radnici "Čistoće" smjesta su odbili izići na teren, otkazi su sutradan povučeni, krenulo je pregovaračko i prepucavačko natezanje, zluradi primitivni zlotvori krenuli su bacati sve i svuda po nogostupima i travnjacima, a naslovi u stilu "Sprema li se Zagrebu napuljski scenarij" preplavili su medije.

"Napuljski scenarij", hmmm… Pamtim da je tamo pod Vezuvom relativno nedavno, i to u više navrata, bilo koječega s tim smećem, ali sam, da budem sigurniji, ipak išao malo guglati. I pronašao desetak linkova, recimo ovaj. Ili ovaj. I njih još skoro tucet, samo onih na nama razumljivom jeziku, a tko zna čega sve tu još ima na stranima, ali uvjeren sam da i ostali napisi imaju samo četiri zajednička nazivnika: gomilu neodvezenog smeća, revoltirano stanovništvo, deprivilegirani segment politike i jednu, hm, etabliranu neformalnu udrugu građana.

Sve u svemu: ako su radnici "Čistoće" odbili raditi skandalizirani gore opisanim otkazima trojici kolega; ako su im plaće povišene još i prije toga, jednostranom odlukom poslodavca pa su svejedno pokrenuli štrajk koji to nije i po zakonu ne može biti tako definiran ("spontana obustava", tako je to događanje smetlara naknadno pred kamerama imenovao jedan sindikalni "lider", prišipetlja i general nakon bitke); ako je sve ovo što se ističućeg tjedna zbivalo u Zagrebu služilo samo iritiranju javnosti i uzdrmavanju lokalne vlasti, onda je i slabovidnima razvidno kako je riječ samo o generalnoj probi za ljetnu, vruću i sparnu premijeru u režiji, rekli smo već, deprivilegiranih političara i jedne, hm, etablirane neformalne udruge građana.

Za kraj, evo još jednog linka, onak skroz zagrepčanskog, za "papučare". Hvala im i doviđenja!