Ajde ti ne budi ciničan. Nakon serije susreta Josipović - Tadić, a posebno nakon ovog posljednjeg u Vukovaru, naveliko se pisalo da su ta dva giganta regionalne suradnje donijeli definitivni, umalo pa hiljadugodišnji mir Hrvatskoj i Srbiji. A njih dvojica slušali su to nosovima zabijenim u oblake, očito uvjereni da u tim pretjeranim hvalospjevima ni jedno slovo nije viška. Ali onda je samo mjesec i pol poslije na bosanskoj granici uhapšen Tihomir Purda, hrvatski branitelj baš iz Vukovara, i započeo je novi hrvatsko-srpski rat, oko tajnih spiskova optuženih za ratne zločine.

Dobro, možda je riječ rat preteška i treba je staviti pod znakove navoda, ali, bogami, onda treba staviti pod navodnike i mir postignut između Josipovića i Tadića. Želim li time reći da su i njih dvojica odgovorni za zbrku i fertutmu s tim spiskovima? Naravno da želim. Pogotovo je odgovoran Tadić koji je u Srbiji ustavno pozicioniran kao bog i batina, a bez ikakve proceduralne gnjavaže može pokrenuti i sva ministarstva Vlade s većinom svog DS-a, uključujući i ministarstvo zaduženo za spiskove. S Josipovićem je nešto drukčije, Vlada nije njegova nego HDZ-ova, pa ne može naprosto narediti Tomislavu Iviću – daj mi odmah donesi punu informaciju o tim vražjim spiskovima.

Paun ne vidi od perja

Ali, Josipović i bez ministra branitelja Ivića dobro zna neke stvari koje mogu smiriti užarene strasti, pa ih objaviti, a ne brinuti o svojoj 80-postotnoj popularnosti koju nosi kao paun perje. Dok god to ne učini, ja ću i njega smatrati odgovornim za ovaj ršum, a ne samo Ivića (HDZ) i Srba (HSP), kojima smirivanje strasti očito nije u interesu. Koje to, dakle, informacije ima Josipović, a skriva ih pod paunovo perje da ih netko slučajno ne vidi? Prvo, naš predsjednik jako dobro zna da se po tajnim spiskovima hapse ne samo Hrvati nego i Srbi, dakle da takve spiskove ima ne samo Srbija nego i Hrvatska.

Po tim hrvatskim spiskovima uhapšeno je i puno više ljudi nego po srpskim. Najčešće se radilo o srpskim povratnicima, u očitoj namjeri da se dekuražira povratak ostalih, a ovdje ću nabaciti samo neka prezimena (Miljević, Cekinović, Strnjaš, Pejnović...). Drugo o čemu Josipović zna 'puno lipih stvari, ali ih ne smi kazati' jest to da su ljetos vlasti u Zagrebu i Beogradu razmijenile prve službene spiskove optuženih za ratne zločine. I to uz časnu pionirsku riječ da je to to, i da se više nijedno ime tu ne može, što ne može, ne smije, pojaviti. E, ali onda su se pioniri malo zaigrali i, kvragu, zaboravili što su potpisali.

Pa je Hrvatska dopisala svome spisku Aleksandra Vasiljevića, a zatim je, po viđenju vukovarskog branitelja Zorana Šanguta kojem još nikada nisam imao razloga ne povjerovati, Srbija iz osvete izvukla iz ladice ovog našeg nesretnika Tihomira Purdu. Prema informacijama koje sam dobio od bolje informiranih kolega, čovjek je po svemu sudeći nedužan – zar bi ga inače pustili iz srbijanskog logora? – kao uostalom i spomenuti srpski povratnici, pa nitko od tih kolega, uključujući mene, ne sumnja da su svi ti ljudi zapravo po jednome isti. Naprosto su žrtvovani na mramornoj kopanji političkih svinjarija s obiju strana Dunava, hrvatske i srpske.

Jer, vidi. Kada su ljetos Zagreb i Beograd obavili spomenutu razmjenu spiskova, optužnica protiv Vasiljevića nije se uopće spominjala, ali onda se, izgleda, neki PR-ovski tikvan iz HDZ-a, lupivši se zvonko po čelu, dosjetio. Hej, pa dogodine nam dolaze izbori, a kud ćeš veće promidžbene poslastice nego da uoči njih počne suđenje tako krupnoj zvjerki kakav je bivši šef KOS-a. Da me ne dohvati uobičajeno društvo iz cyber-sačekuša, odmah ću reći da ovdje ne govorim o tome da je Vasiljević nužno nevin, iako već čujem da ja, zlo jedno, unaprijed, kao i uvijek, relativiziram njegovu krivicu.

Ali, recite vi meni, pametnjakovići, tko više relativizira Vasiljevićevu krivicu od nadležnih u Zagrebu, za koje on nije bio zaslužio da bude optužen ni prošle ni pretprošle godine, ni prošlog ni pretprošlog desetljeća, nego evo baš sada kada je nevoljni Purda odlučio prijeći bosansku granicu. Ne, nema nikakve sumnje da taj čovjek ima puno više razloga biti narednih tjedana, mjeseci i tko zna koliko još na pasmater sa Zagrebom nego s Beogradom. Ne kažem da je Srbija u ovoj stvari nedužna, daleko bilo, samo kažem da se okoristila političkom samoživošću i glupošću kolega iz Zagreba.

Jer, ondje sjedi manje-više uvijek ista ekipa zvekana koji tobože ginu za hrvatske branitelje, a zapravo ih koriste kao običnu krmu za predizborno pothranjivanje nacionalističkih strasti prema Srbima i Srbiji. Da ne govorim napamet, potvrđuje, čak i više, primjer nestalih u ratu, koje Hrvatska inzistentno, već godinama, stavlja na nos vlastima u Beogradu. I neka stavlja, na to ima puno pravo, i s tim ne treba prestati nikada, dok god se ne otkrije sudbina i zadnjeg od njih. Ali, uporno se prešućuje da i Srbija ima spiskove nestalih Srba u Hrvatskoj, dakle ljudi koje je netko negdje ubio i to sakrio, a to je nastavak spomenute nacionalističke manipulacije.

Ovdje ću pohvaliti Josipovića, koji je iskočio iz te uhodane hrvatske šprance i ne bježi od toga da govori o tome da postoji i takav spisak, iako bi to mogao činiti glasnije i češće nego što čini. Ali, i dalje tvrdim da se Josipović u ovoj priči račundžijski ponio, ne vidjevši da će se jednog dana sigurno pokazati da mu je od toga samo pokislo ono njegovo perje. Zato bi najbolje bilo da se iz ove priče, i prtljanja oko toga, jednostavno povuče, ionako su mu tu nadležnosti, rekoh, ograničene. Predlažem mu da zauzme sljedeći stav. Za njega je najvažnije jesu li ljudi s ovih spiskova krivi ili nevini i samo će inzistirati na odgovornosti nadležnih ministarstava u Zagrebu i Beogradu.

Sam je, uostalom, odabrao, zar ne, da bude Veliki Pravednik, a ne Veliki Kombinator. Da ohrabrim predsjednika na taj zaokret, upućujem ga na nedavno objavljenu knjigu Drage Hedla 'Glavaš – kronika jedne destrukcije', u kojoj se na dokumentarno superioran način pokazuje kako je taj Osječanin postao 'genij' zločina i zašto mu se neizostavno moralo suditi.

Kada to pročitate, predsjedniče, a pozivam i sve ostale, shvatit ćete koliko je nevažno, koliko sitno i banalno, jesu li Glavaš i slični na tajnim ili javnim spiskovima. U oba slučaja, to su – pravi spiskovi.