Već više od dva desetljeća, svaki put kad nešto zaiskri između Splita i Zagreba, osjetim se kao čudnovati kljunaš. Znate tu beštiju – ima i kljun i krzno; sisavac je, a nese jaja. Štogod da se loše dogodi, a da pritom ima prizvuk nekog iracionalnog rivaliteta između dva najveća hrvatska grada, uvijek se netko u nekome mediju sjeti čudnovatoga kljunaša, onog pisca, novinara, šta li je, daj pomozi, ma onaj iz Zagreba a živi u Splitu... I onda me nazovu da bih komentirao nešto u čemu nisam sudjelovao, niti o tome imam išta pametno za reći. Jedina mi je, ali po njima sasvim dostatna, kvalifikacija to što sam, eto, rođeni Zagrepčanin koji je već skoro pola svoga vijeka, po vlastitom izboru i slobodnom voljom, Splićanin.

Dovoljno je da se neke budale potuku na utakmici ili da netko meni nepoznat premlati nekog meni nepoznatog na ulici jednoga od moja dva grada i – nu ti mene među ekspertima za problematiku! Jak ekspert, nema što... A ako se katkad neka dobra vibra dogodi između Splita i Zagreba, jasno, tad mene nitko ne zove, tad nikome nisam ni čudnovat niti kljunat.

Hajde, braćo i sestre, najljubaznije vas molim, ohanite malo i pustite me na miru. Nemojte više zvati, eto, barem mene. Ne želim više ni na koji način sudjelovati u perpetuiranju izmišljenog i svima skupa nametnutog rivaliteta između Zagreba i Splita, ne želim više biti usputni, priručni tumač nečega što dolazi iz sparušenih mozgova kojima spoznajni potencijali ne dopiru dalje od vrha nosa na istoj glavi.

Split i Zagreb apsolutno su neusporedivi gradovi, ne postoji nijedan kriterij po kojemu bi se nakon komparativne analize moglo reći da je ljudima jedan bolji ili gori od drugoga. Uspoređivati njih isto je kao i uspoređivati zebru i nosoroga, ili vulkanizera i vodoinstalatera. Da, i zebra i nosorog imaju po četiri noge i rep; da, oba majstora imaju čekić i još neke zajedničke alate kojima barataju, ali ni po čemu drugome nisu ni komparabilni, a kamoli međusobno kompetibilni. Nekad su se nekakve usporedbe još i mogle praviti, bilo je i frontova za međusobno nadmetanje, ali bilo je to u vrijeme dok su oba grada imala jaku industriju, dobar nogomet, odličan vaterpolo i vrhunsku košarku. Danas je od svega toga ostao tek sve slabiji nogomet, igra u kojoj je onih dvadesetak bezvoljnika na terenu potpuno nebitno i sasvim zasjenjeno irealnim fundamentalizmom navijača, samozadovoljno zaraćenih i s "vašima" i s "našima" i među samima sobom. Na njihovu svekoliku insuficijentnost, naravno, skladno se nadovezuju manjak inteligencije i višak gramzivosti među odbojnim spodobama koje upravljaju nogometom u cijeloj državi, gradeći udruženim snagama vjernu simulaciju permanentnog ratnog stanja. Oni su zapravo na istoj strani bojišnice – na suprotnoj su strani obični, normalni, svakodnevnim civiliziranim preživljavanjem zaokupirani ljudi. U Splitu i u Zagrebu jednako kao u, ne znam, Kutini i Pazinu.

Ali lociranje uzroka antagonizma između Zagreba i Splita (bolje reći – cijele Dalmacije) isključivo u nogometni i paranogometni polusvijet potpuno je pogrešno. Navijački fundamentalizam, sa sve izraženijim simptomima isilizma, tek je ventil za najsirovije mozgove u cijeloj ovoj frustracijama iznurenoj naciji. Sasvim je moguće da mladić kojeg su u Zagrebu prošlog tjedna pretukli palicama i slomili mu potkoljenicu, uopće ne haje ni za Hajduk niti za Dinamo, baš kao što je lako moguće i da idiotima koji u subotnji večernji izlazak nose palice (tako se danas šarmira cure, što li?) Dinamov otužni nogomet nikad nije bio najvažnija stvar na svijetu. Takvim je nižim primatima dovoljno samo da ih je više i da nekome nanesu fizičku bol, ne treba njima ni drugačiji hrvatski naglasak, ni duža kosa niti ikakav drugi povod za brutalno osvećivanje svemu onome što nisu dobili ni u roditeljskom domu niti u školi. Bitno je samo da ih bude više. A sve ih je više. Tih, koji u roditeljskom domu i u obrazovnom sustavu dobivaju manje no što dijete samim rođenjem zaslužuje.

Stoga je pogrešno i relativizirati stvari tvrdnjama kako je uličnih prebijanja uvijek bilo i bit će ih. Pogrešno je, jer ga nikada dosad nije bilo ovoliko, unatoč činjenici da nikad nije bilo ni ovoliko, na raznim razinama, aktivističkih pokušaja prevencije vršnjačkog nasilja. Negdje smo, dame i gospodo, nešto važno gadno zakenjali, a Dalmacija i Zagreb pritom su podjednako i krivi i nedužni. Nema to veze ni s "purgerima" ni s "tovarima".

Dvaput sam u životu dobio ozbiljne batine na ulici. Nijednom u Splitu, nego oba puta u Zagrebu (i to onih famoznih, u zvijezde zakovanih, osamdesetih), u centru centra, u Frankopanskoj. U svome gradu, praktično doma. A prijatelja Antu Tomića, najčitanijega hrvatskog pisca i kolumnista, zalili su nedavno govnima, ali ne u Zagrebu nego u Splitu, u centru centra, na Pjaci. U njegovom gradu, praktično doma. Feral su devedesetih spaljivali na istoj toj splitskoj Pjaci, praktično doma. Ona utakmica na kojoj je zagrebački huligan na tribini (u Maksimiru, praktično doma) bengalkom namjerno spržio oko zagrebačkom policajcu, nije bila protiv Hajduka. Prvi slučaj kad je neki policajac u sukobu s navijačkim isilvicima ispalio metke upozorenja u zrak dogodio se u Splitu, nakon utakmice Hajduka i RNK Splita. Praktično doma...

Zato vas molim, nemojte mi više na laganoj vatri podgrijavati taj bezukusni, svim lijenim mozgovima tako komotno alibirajući čušpajz o vječnom antagonizmu Zagreba i Splita. Barem ne meni, pliz. Antagonizam se kuha, sljubljuje i prožima negdje drugdje, u nekoj drugoj kuhinji. U njoj, vidi vraga, visi i ogledalo.