- Jel vidiš ti ovo, kumašine, a?

- Vidin, al ne beren šta oš reć… Šta ti vidiš u tome?

- Startap brale, startap! Aj prebroji volte!

- Kako ću ji pribrojat, onoga ti, tribalo bi sve okolokole obać…

- A jel vidiš ponistru na kojen voltu?

- Ma di ću ponistru vidit, nema njanci jedne.

- E vidiš, o tomen ti ja govorin! Jel znaš ti koliko se svita ovdi skupi liti, skoro svaku večer? Pešes iljada minimum! I onda prid zimu barenko deset nji cicikrepne od čega, od upale pluća, a još sto jedva živu glavu spasi. I nikome nakraj pameti nije da su je uvatili još litos, tu upalu, baš ovdi, i to od promaje! Vrućina, znoj, par sati sidu ili skaču, a promaja potiže tamo vamo i ne pita ko je pazija, ko nije. Đava je promaja! A lipo da je ponistre meknit i zatvorit, svi živi i zdravi, i bogteveselija, svima dobro.

- Čekaj, al ni krova nema, badava ponistre ako…

- Pomalo, to je druga faza startapa, već san ja skicira i grede i solare gori… Ajmo mi sad lipo do načelnika, čita san negdi da ga Splićo zovu, bit će sto posto neki naš, a ko bolje od našeg čovika zna šta je promaja? Dogodine u ova doba, ja ti kažen, bit ćemo miljoneri. Euromiljoneri!

Tako je nekako (pretpostavljam i izmišljam, ne insuiniram i ne imputiram) tekao razgovor Mate i Stipana, dvojice mladih poduzetnih ljudi odnekud iz Splitsko-dalmatinske županije, zastalih jesenas pred glavnim ulazom u pulsku Arenu. Ne znam što se dogodilo u međuvremenu, ali siguran sam da su na putu kući izvukli dobar poučak: u ozbiljne se poslove ne ulazi tek tako, na veliko i naširoko, kao Clint Eastwood kroz salunska vrata; valja startati od malog, pa onda rasti. Kako onaj mudri čovjek ponavlja: ponizno, skromno, uz zahvalnost hrvatskim braniteljima i sa zagovorom Majke Božje Međugorske. Ali – ni to nije pomoglo.

Stipanove zaove jetrvin mali nije ništa uspio postići u Konzervatorskom, baš kao ni Matine – da spomenemo samo najvažnije potencijalne saveznike – krizmane kume nevista u županiji. Nula bodova. Nitko nije pokazao ni najmanje razumijevanja za njihov projekt 'Preventivom protiv promaje', skraćeno PPP, i nije poslovnim partnerima preostalo ništa drugo nego da krenu poduzimati ilegalne akcije pod okriljem noći. Sasvim sami, bez ičijeg znanja, sugestije, upozorenja ili odobrenja, majke mi.

„To je velik problem. Problem je što nismo to dobro iskomunicirali, odnosno što ja zapravo do sinoć nisam znao da su uopće ti prozori postavljeni. Jutros kad sam saznao, odmah sam dao nalog da se oni uklone. Oni nisu primjereni mjestu i ružni su“, govorit će kasnije u TV-kameru vidno potreseni načelnik općine Klis, te nastaviti: „Ja na sebe preuzimam svu odgovornost. Ja sam trebao zapravo uspostaviti sustav koji će mi dojaviti takve stvari čim se one dogode. Doduše, bio sam bolestan, bila je kiša. Nisam ni znao da su oni postavljeni dok nisam saznao jučer sa društvenih mreža. Te stvari se događaju u poslu koji mi radimo. Ovakve greške nisu nam na čast i treba ih u budućnosti ispraviti, a ja ću to učiniti na pravi način. Ponavljam, te greške se događaju i ja ih ne uzimam za zlo. Svojim radom ću nastojati u budućnosti napraviti puno toga dobroga i na neki način ispraviti ovo“.

I tako je, točno pretpostavljate, ingeniozni poslovni projekt našeg Stipana i prike mu Mate neslavno prdnuo u čabar. Sinoć, jutros, jučer, kiša, bolest, iskomunikacija, neuspostavljeni sustav dojave takvih stvari, puno toga dobroga na neki način – sve se urotilo protiv njih. Umjesto da ih sad svi hvale, da obojica dobiju plaketu općinske turističke zajednice i da im imena budu zlatnim slovima upisana među sve one koji su kroz posljednjih 1500 godina gradili i nadograđivali veličanstvenu klišku tvrđavu („zaštićenu UNESCO-vom baštinom“, kako je triput u jednom danu izvoljela veselo mudrosloviti terenska javljateljica jedne od naših sve pouzdanijih TV-kuća) Stipan i Mate pribijeni su na stup srama kao puki anonimni devastatori, a njihov je inovativni projekt naišao ne samo na porugu i zgražanje, nego i na promptno uklanjanje s lokaliteta „zaštićenog UNESCO-vom baštinom“.

Nitko ni „hvala“ da im kaže za to što su se noćima izlagali i kiši i jugu i burinu, obojica navukla fibru od promaje vršeći statičke i instalacijske izmjere na tim topovsko-izvidničkim otvorima iz turskoga vakta, što su bez ikakvog, ali baš nikakvog, znanja i Konzervatorskog zavoda i Općine i Županije i ikoga otamo, potajice – njih dvojica, sami samcati! – i trud i znanje i novac uložili u to da drevnoj fortifikaciji, „zaštićenoj UNESCO-vom baštinom“ (triput je triput!) pridodaju dašak novog doba i, još važnije, zdravstvene preventive. A najviše ih je, priča se po brijačnicama, zapeklo to što se odmah krenulo s tvrdnjama da ta njihova tri šesna, ka snig bila i sjajna prozora uopće nisu PVC nego drvo na kojemu su plastične, pazi ovo - samo ručke! E ako to nije teorija zavjere, onda ništa nije!

U nevelikom kafiću privatne benzinske crpke „Ulivaja“ nijemo ogorčeni vizionar Stipan pantomimom preko šanka naručuje još dva pelina, a naknadno pametni Mate pokušava ga osokoliti:

- Prika, još nije kasno da se ušemimo u ono šta ti već godinu ipo govorin: Banija! Em ima posla koliko oš, em je sve legalno, em su pare sigurne, država organizira i plaća, sve se tamo radi čisto i po pe esu, em masu svita još nije svatilo koliko je opasna promaja i u kotenjerima i između njih, em…

Ono kad je mali Mate, deset je taman bio navršio, u igri nehotice loptom prevrnuo puno vjedro mlijeka ispod Savkina vimena, e tad je zadnji put u životu popio ovakvu šamarčinu.