'Trebaš se samo priviknuti na okus i onda je sve okej', to je rečenica koju sam dosad već barem tisuću puta čuo od raznih zagovornika, pobornika, pa i bojovnika zdrave prehrane, detoksikacije, jačanja imuniteta, čišćenja crijevne flore, razgrađivanja nakupljenog masnog tkiva... Trebao bih se, drugim riječima, smjesta odreći svega što mi ima iole mio okus – jer svaki užitak, naravno, srozava kvalitetu mog života i smanjuje mi mogućnosti za istinsko uživanje u njemu, kužite? – te se čim prije naviknuti na okuse koji mi se nimalo ne sviđaju, štoviše, većinom su mi odvratni. Jer inače neću još dugo.

Sigurno i vi znate barem jednu osobu od one sorte koja svakog tromjesečja otkrije kakvo novo mrvljeno integralno sjemenje neke vijetnamske ili peruanske biljke što, pomiješano sa žličicom djevičanskog palminog ulja i sokom polovice organski uzgojenog manga, istraživanja su pokazala, ima nevjerojatan antikancerogeni učinak. Treba se samo priviknuti na okus... Priznajem, nisam još u životu nigdje pročitao niti čuo vijest da je neki Vijetnamac ili Peruanac umro od raka, pa to priči daje priličnu dozu vjerodostojnosti u mojim očima, ali usta i okusne bradavice i dalje mi pjevaju po svome.

Siguran sam da među tim dragim ljudima, kojima je životni prioritet to da umru potpuno zdravi, ima i onih koji me iskreno preziru zbog mojih stavova o čudotvornosti redovitoga konzumiranja sušenih zakavkaskih gljiva ili (u sljedećem kvartalu, čim negdje osvane da su "istraživanja pokazala") mladih izdanaka samoanskih algi. Neka, slobodno, to je njihovo ljudsko pravo, sasvim jednako mome pravu da mislim kako odnos prema hrani, prije nego na crijevnu floru, utječe na - mozak.

Taj se zajedljivi dojam ne odnosi samo na opisane sezonske egzotičare, nego i na sve napasne promicatelje zdrave prehrane, bez obzira na razinu odricanja koje preporučuju ili broj neugodnih okusa na koje bismo se trebali privikavati. A kad se mudrovanja o zdravoj i nezdravoj prehrani poklope i sa stanovitom količinom mudračeva političkog utjecaja – e, tad imamo dojam na kvadrat: dosadni nutricionizam odjednom dobije i auru skoro pa političke direktive. I tu se onda najočitije pokaže gorespomenuti utjecaj prezdrave hrane na mozak: govornik, preuvjeren u svoju važnost i nedodirljivost, blebne bedastoću gargantuovskih razmjera.

Nešto jako slično dogodilo se u utorak gospođi Sanji Musić Milanović. Kao da je potpuno nesvjesna da kruh nije jedina namirnica, preporučila je građanima Hrvatske da jedu tanje šnite skupljega (ali neusporedivo zdravijega, jasno) crnoga kruha! Okej, uzmem tanku šnitu crnoga kruha, najtanju moguću, i – što uz nju? Još tanju krišku nečega još zdravijeg, ali obavezno nečega bezmasnog i nekaloričnog? A što ako mi se svidi okus? Smijem li si odrezati još jednu? I treću, ako mi se svidi baš jako? Smijem li?

Dalo bi se sad karikirati unedogled, ali ne da mi se, jer to već naveliko čine i javne osobe i anonimni web-komentatori, ali vrutak je cijele te nehotične cirkusarije u tome što gospođi Milanović nije palo na pamet da najprije malo razmisli o razlozima zašto sve više građana Hrvatske jede sve deblje šnite sve nezdravijega kruha. Da je razmislila i o tome, a ne samo o statističkim rezultatima nutricionističkih istraživanja koja su nešto 'pokazala', shvatila bi da je jeftini kruh najdostupnije sredstvo za punjenje želuca, da ne kažem – suzbijanje osjećaja gladi u Hrvata. Zato se, ponajprije zato, u našim domovima režu sve deblje kriške kruha, svakog, a najviše polubijelog, najjeftinijeg. Okrajak polubijelog i čašica industrijskog jogurta – to je sasvim dovoljno energije za nekoliko sati stajanja u Zavodu za zapošljavanje ili u prosvjedu ispred firme koja nije isplatila plaće još od travnja. Tanka šnita crnoga kruha, pa sve da je uz nju i cijela srdela, ne bi imale dovoljnu kalorijsku vrijednost za te dnevne psihofizičke napore.

Pamtim kao da je bilo prekjučer: u tadašnjem su 'Danasu', sredinom osamdesetih, objavljene - i vrlo oprezno kritizirane - upute Saveza socijalističkih sindikata (mislim da se tako zvalo) SR Hrvatske o tome kako svaka samoupravljačka obitelj može i treba dati svoj doprinos 'ekonomskoj stabilizaciji', ali i lakše podnijeti njene tegobe, kojih je mudro vodstvo itekako svjesno. Sjećam se dviju preporuka: jedna je sugerirala da se iznošeno donje rublje starijih članova obitelji dade lako prekrojiti u manje brojeve, pa prenamijeniti za djecu, sve uz tek nekoliko rezova, šavova i zamjenu gume oko struka, a druga je praktično predlagala uštedu pri kupanju - u kadi se najprije operu djeca, a onda, u istoj toj vodi, jedno po jedno, i stariji članovi samoupravnoga kućanstva, da bi se tek potom konačno otvorio čep na odvodu. Generacijsko-higijenska solidarnost, reklo bi se danas...

Preporuke su - a bilo ih je još na lopate, ali sjećam se samo tih dviju - bile toliko iritantne da je mladi honorarac u gradskoj rubrici Večernjaka za podnevno izdanje ('Plava Devetka' se zvalo) smjesta nakucao blagu humoresku o četveročlanoj obitelji koja živi sasvim u skladu s njima. Urednik podnevne gradske (Zdenko Duka, današnji predsjednik HND-a) uredno ju je objavio, eda bi poslije, na kolegiju, morao slušati tiradu zamjenika urednika kulture Joze Puljizevića, kazališnoga kritičara Branka Vukšića (danas saborskog zastupnika i donedavne perjanice Stranke rada) o tome kako je riječ o antisamoupravljačkom i antistabilizacijskom pamfletu nekog tamo balavca, o tekstu koji nema nikakve veze ni sa stvarnošću niti s novinarstvom.

Ništa mi se tada nije dogodilo, ni 'cipela' niti opomena, ali svejedno pamtim tu zgodu kao prvi slučaj kad sam vlastitim očima, ušima i onime između njih spoznao potpunu izglobljenost vlasti, a i njezine služinčadi, iz stvarnoga života. Bilo je kasnije još gomilu takvih primjera i slučajeva (najfriškiji je ono Nevenkino zazivanje tuđe djece i nećaka u vrijeme povijesnoga splitskog snijega) ali špranca je uvijek ista, bez obzira na (kvazi)ideološki predznak: sit gladnom ne vjeruje, ali mu svejedno popuje.

Da se, na kraju, ne shvatimo krivo: ne napadam ja gospođu Musić Milanović, nimalo. Nije ona sama ništa kriva, nije ona na radiju govorila ništa o socijalnoj politici firme svoga supruga, nego samo o važnosti zdravije prehrane. Ali otela joj se nespretna bedastoća, paradigmatska nenamjerna omaška svih izglobljenih iz 'realnog sektora' i sigurnih u sljedeću plaću, i još gomilu sigurnih plaća. Omaška baš poput one suprugove puknute cijevi u stanu, proljetos među poplavljenima u Slavoniji. Ili one s dječjim papirnatim brodićem na radnom stolu u premijerskom uredu, pred televizijskim kamerama, usred najkriznije situacije u mandatu. Riječ je o omaškama kakve se mogu dogoditi samo ljudima kojima zapravo i nije posebno stalo ni do reakcija drugih, a kamoli do tuđe svakodnevice.

Sintagmu 'režite tanje šnite', na kraju krajeva, nema se iščitati ikako drugačije nego kao ono odiozno 'stezanje remena' drugim sredstvima. Gospođa Milanović energično je angažirana na suzbijanju pretilosti kao, znamo, jednoga od gorućih zdravstvenih problema u Hrvata. Ali, kad njena misija uspije, kad žiletom bude odrezana i zadnja šnitica najcrnjega kruha i kad nitko od nas više ne bude imao ni grama viška niti rupica na remenu – što ćemo onda jesti?

Isto ono što, u sve većem broju, kusamo već sad. Isto ono što je Marquezov Pukovnik u zadnjem retku grandioznog romana, 'uzvišeno, jasno i nepokolebljivo', obećao svojoj ženi: govna. Znate već - treba se samo priviknuti na okus.