Papa Franjo, a i hrvatski biskupi, Međugorju ne vjeruju. Njima naprotiv, onamo hodočaste brojni ljudi, ali Katolička crkva nije narodna demokracija u kojoj vjernici mogu izglasati da se negdje nešto nadnaravno dogodilo.

Katolička crkva ima dugu tradiciju hodočašćenja. Izvor tog fenomena je u Rimskom Carstvu, u doba progona kršćana, kada su se vjernici okupljali na grobovima mučenika – takav bi se grob smatrao nebeskim vratima. Od toga je nastao običaj da se u svakoj crkvi pohrane moći svetaca, tako da se crkvu može smatrati i simboličnim grobom sveca – nebeskog zaštitnika onih koji su još na zemlji. Zbog toga je u staro doba nastala velika potražnja za relikvijama, kojoj se nije moglo udovoljiti bez krivotvorenja. S druge strane, relikvije glasovitih svetaca magnetski su privlačile vjernike. To je osim duhovnih imalo i financijskih učinaka pa se nisu birala sredstva da se dođe do svetih ostataka – jedan je pobožni monah čak odgrizao prst svete Magdalene kako bi se s tim trofejom vratio u svoj samostan.

Što znače prihodi od hodočasnika, može se vidjeti po veličanstvenim crkvama u Svetoj Zemlji, Santiagu de Compostelli i Rimu, trima glavnim tradicionalnim hodočasničkim odredištima.

Model isti: Pastiri, Gospa, policija 

Njima su se u novo doba pridružili Lourdes, Fatima i Međugorje, kao poprišta novog fenomena: ukazanja Djevice Marije. Lourdes, primjerice, drugi je francuski grad po broju hotela, odmah iza Pariza, i godišnje prima pet milijuna hodočasnika. A sve je počelo skromno, s pastiricom Marie-Bernadette Soubirous, koja je 1858. izvijestila župnika da joj se ukazala 'gospođa'. Kada ju je župnik upitao kako se gospođa zvala, slabo pismena i neuka djevojčica odgovorila je da joj je ime 'Bezgrešno začeće', ne razumijevajući što to znači – ali župnik je znao da je riječ o dogmi koju je četiri godine prije papa proglasio u Rimu. Bernardica je otvorila i izvor u spilji koji još teče. Danas je ondje golema crkva, nalik diznijevskom dvorcu u Neuschwansteinu, kamo mnogi odlaze moliti za zdravlje – i doista ozdravljaju, o čemu je objavljena opširna dokumentacija.

I Fatima je počela skromno. Troje portugalskih pastirčića došlo je 1917. župniku sa zamršenim vizijama pakla i ubojstva pape, dajući usput izjave o ruskoj revoluciji, kraju tekućeg rata i početku novog. Policija je uhitila djecu. Okupilo se silno mnoštvo koje je poslije svjedočilo o neobičnim pojavama na suncu. Danas je ondje divovska crkva i nepregledan niz dućana s kipovima, krunicama i nabožnim suvenirima. Što se tiče čuda, ono se odvilo pred kamerama. Mehmet Ali Ağca 1981. nastrijelio je na Trgu svetog Petra papu Ivana Pavla II ravno u srce. Bilo je to 13. svibnja, na obljetnicu ukazanja u Fatimi. Metak je iz Papina srca izvađen i ugrađen u krunu Gospe Fatimske.

Te iste godine i Međugorje je krenulo putem Lourdesa i Fatime. Sve je bilo isto: i pastirčići, i Gospa, i policija, i milijuni hodočasnika, i hoteli, i suvenirnice, i čuda, i obraćenja, nedostajao je samo izvor i pojave na suncu. Ali je odmah zapelo. Mostarski biskup Pavao Žanić istražio je slučaj i zaključio da nije riječ o autentičnom ukazanju, o čemu je 1987. objavio i očitovanje. O svemu je izvijestio i druge katoličke biskupe koji su o tome raspravljali 1991. Također su zaključili da ondje nema ničeg nadnaravnog te tako javili Papi. Današnji mostarski biskup Ratko Perić ovih dana objavio je opširno izvješće, na temelju audiokaseta s razgovorima s vidjeocima prvih dana ukazanja, koje jasno kaže: izjave djece o ukazanjima su nelogične, proturječne i besmislene.

Zašto sada nakon tolikih godina? Pa, papa Franjo je u više navrata javno ironizirao broj međugorskih ukazanja, kojih je već 50.000, jer se Gospa vidjeocima konstantno javlja 36 godina.

'Gospa nije poštanska službenica', rekao je. Budući da postoje pokušaji da se međugorska ukazanja razdvoje na ona prva, 'autentična', i na ona kasnija, repetitivna – pa da se spasi ono što se spasiti da – biskup Perić odlučno tvrdi: ničeg nije bilo od početka.

Gospa uredovala u sporu biskupa i franjevaca

Pritom njegova argumentacija ide samo na nalaženje proturječja, nelogičnosti i besmislica koje je tih prvih dana 1981. govorilo šestero djece. Druge argumente koji dovode Međugorje u pitanje kao nadnaravni fenomen, međutim, prešućuje. Prvi je od njih, kako se čini, to da su se među Gospinim navodnim porukama našle i one koje franjevcima daju za pravo u sporu s biskupom.

Naime, Međugorje je franjevačka župa, a franjevci su s biskupom tada bili u teškim sukobima oko nadležnosti, sukobima koji još traju i zbog kojih su neki fratri neposlušni čak i Papi. Ideja da bi Gospa uredovala u sporu, i još k tome da bi se suprotstavila crkvenim vlastima, bila je biskupu Žaniću izvan pameti.

Drugi problem, o kojem je osobito nezgodno govoriti, jest sumnja u duševno zdravlje nekih osoba povezanih s tim fenomenom – što je dodatno osjetljivo ako je riječ o djeci. Postoji li kakva medicinska dokumentacija o toj vrsti poteškoća, mala je vjerojatnost da bi ukazanja bila prihvaćena kao autentična.

Treći problem, koji se obzirno katkad natukne, jest osobni život vidjelaca iz Međugorja. Bernardica iz Lourdesa je teško bolovala, od astme, kolere i tuberkuloze kostiju. Stupila je u samostan, u kojem je živjela bez ikakva ugleda i slave i u kojem je ubrzo umrla. Kad su je prije smrti pitali kako bi ocijenila svoj život, rekla je: 'Moj život je sasvim jednostavan. Gospa se poslužila mnome, a mene su onda poslali u kut. Ovdje je moje mjesto, ovdje sam sretna i ovdje ostajem.'

Od troje dječice iz Fatime, dvoje je ubrzo umrlo od španjolske gripe, Jacinta i Franjo. Lucija je stupila u samostan i bila podložna crkvenim vlastima u svemu. Nitko od vidjelaca iz Međugorja nije osjetio duhovni poziv, što je čudno ako su bili u dodiru s nadnaravnim.

Među 50.000 poruka nijedne originalne 

Na koncu, a to je najveći problem od svega, među tih 50.000 poruka nema nijedne originalne. Sve su tipske i generičke – o ljubavi, miru i vjeri – posve primjerene mladim pohađačima vjeronauka. A kao takve one nalaze put do milijuna vjernika, njih 30 milijuna do sada, koji u Međugorje hodočaste, ondje nalaze snagu za život i donose odluke da ga promijene.

Zbog toga Crkva može dovijeka pričekati s izjavom da ondje nema ničeg nadnaravnog, samo može reći da viđenja nisu potvrđena i ostaviti status quo.

Ali ima još nešto. Svako od ta tri velika marijanska hodočasnička mjesta nosi biljeg svojeg vremena. Lourdes, u šumovitim brdima, sa spiljom i izvorom, s bajoslovnom crkvom, oličenje je romantične vjere. Fatima, nastala u Prvom svjetskom ratu, s jezivim viđenjima, spektakularnim znacima i silnim masama, pravo je avangardno svetište. Međugorje, s porukama koje se serijski emitiraju i ponavljaju, pogodnima za telefonske servise i društvene mreže, postmoderni je fenomen u kojem je Gospa celebrity, a vjera klišejizirana, programirana i digitalizirana.

A to je mentalitet kojem se papa Franjo duboko protivi.