'Ljudi se ponašaju bolje nego kod nas u ordinaciji…', nasmijano je te srijede poslijepodne rekla medicinska sestra pripremajući iglu u kojoj se nalazilo cjepivo protiv Covida-19, '…puno, puno, puno bolje - nekako su mirniji i pristojniji.' Pogled prema stotinama ljudi koji su u terminu od 16.55 do 17.15 pozvani na masovno cijepljenje u ogromnom prostoru Zagrebačkog velesajma i stotinjak onih koji taj proces uspješno provode potvrđivao je njezine riječi. Mirnoća i pristojnost, toliko rijetki na ovim prostorima, otkrivali su društvo koje je spremno učiniti sve potrebno za pokušaj povratka u život kakav smo živjeli do početka 2020. godine.

'Gospon, je l' istina to kaj kažu da je u tom cjepivu neki čip?' pitao me nesigurno susjed iz reda. 'Ja sam već dugo u penziji i ne bi se ja ni cjepil, ali ova moja djeca su fakat uporna. Svaki dan… tata, daj se cijepi zbog unuka.' Na moj odgovor da sumnjam da bi itko tko je istovremeno toliko pametan i zloban da pokori svijet svoju veliku ideju kontrole čipovima zagrebačkih penzionera i propalih reformatora povjerio Civilnoj zaštiti i Vladi RH, snažno se nasmijao. 'E tu ste u pravu. Pa ovi naši, suzu ti je*em, ni žarulju nemreju zamijeniti, a ne čip ugradit.' Sad već u veselom tonu, red se polako primaknuo prvoj kontroli.

'Gospodin Vanđelić…', prilazeći s druge strane ograde ozbiljno i značajnim glasom rekao mi je pripadnik Civilne zaštite. 'Zamijenili ste me s nekim', zaustio sam skidajući masku. 'Znam ja tko ste. Gospodin Vanđelić i vi ste jedine polupoznate osobe koje s ostalima čekaju u redu…', nastavio je elaborirati, '…a ovi ostali dođu dovde i onda ih netko od naših preko reda odvede do mjesta za cijepljenje. Posebno političari. I lijevi i desni. I stari bandićevci i ovi novi koji dolaze.' Na to se brzo nadovezao stariji kolega: 'Mamicu im…!'

'Deda, vi se malo smirite da ne biste još infarkt dobili prije cjepiva', strogo je poručio čovjek u uniformi i dodao - nastavite dalje.

'Svevišnji sve to vidi i prati. Neće nas ostaviti na cjedilu…', čulo se iz dubine reda koji je bio blizu šestog paviljona. Nervoznim glasom, kojim je više smirivao sebe nego druge, govorio je svećenik. Prepoznavši njegovu odoru, drugi pripadnik Civilne zaštite zavikao je: 'Velečasni, je l' kasnite na misu? Dajte odite preko reda da ne čekate. Neće nama crkva čekati.' Na ljubazni upit svećenik je spremno odgovorio ostavivši iza sebe pastvu zdravih, bolesnih, starih i nemoćnih. 'Pa kaj je ovo normalno? Koji smo mi debili?' ironično je dodao sad već prijatelj umirovljenik.

'Joj, laknulo mi je…', ispod glasa rekla je umirovljena učiteljica dok smo sjedili u paviljonu čekajući da prođe 15 minuta nakon cijepljenja, '…iskreno, ne znam imam li više snage za sve ovo. Životi su nam postali tako prazni. Meni je teško, ali kad vidim mlade ljude i sva iskustva koja ne mogu doživjeti, dođe mi da zaplačem.' Njezine riječi i pomiješane emocije stotina ljudi ispunile su taj hladni prostor ogoljelih zidova nekom novom nadom – možda lažnom, ali ipak nadom.

'Ovo kak da smo u ratu…', ponovo je krenuo frend umirovljenik sad već na izlazu, '…fakat je sve super organizirano i brzo.'

'Možda je to od ovih novih čipova…', pokušao sam se našaliti, na što je spremno uzvratio: 'Pa nismo mi Hrvati baš bedaci.'