Tko zna kako bi izgledalo proteklih nekoliko godina hrvatske politike da su se nakon parlamentarnih izbora 2015. stvorile okolnosti za aktiviranje članka 112. Ustava Republike Hrvatske. I da je, barem privremeno, na čelo Vlade stao Damir Vanđelić. Ustav normira da, u slučaju da Vlada ne bude sastavljena u redovitom roku, predsjednik Republike imenuje privremenu nestranačku vladu te istodobno raspisuje prijevremene izbore za Hrvatski sabor.

Tadašnja šefica države Kolinda Grabar Kitarović čvrsto se držala ustavnih norma ne pristajući da mandatarom imenuje Tomislava Karamarka, bivšeg predsjednika HDZ-a kao relativnog pobjednika izbora, bez prikupljene većine potpisa zastupnika novoizabranog saziva Sabora. Tjedni su prolazili u ispitivanju svih mogućih kombinacija buduće parlamentarne većine koju su na kraju dogovorili HDZ i Most nezavisnih lista, uz Tihomira Oreškovića kao nestranačkog mandatara. Ta je (ne)dobitna kombinacija bila toliko krhka da se raspala unutar šest mjeseci, a Hrvatska je izašla na nove izbore već u rujnu 2016. Njihov je rezultat poznat.

No da HDZ i Most nisu dogovorili svoju prvu neuspješnu koaliciju i da su propušteni ustavni rokovi za sastavljanje Vlade, bivša predsjednica mogla je, do tada malo poznatog, menadžera Damira Vanđelića imenovati na čelo privremene nestranačke vlade. Sam je Vanđelić mogao biti i na mjestu Tihomira Oreškovića, ali se preduvjeti za oba ta ishoda nisu ispunili. Međutim od tada Vanđelić ne prestaje djelovati kao svojevrstan 'premijer iz sjene', za kojega bi se ipak u budućnosti mogle realizirati okolnosti da se napokon on sam realizira kao političar. 'To bi trebalo biti na tom tragu', odgovorio je na pitanje nije li njegova upravo predstavljena udruga ZRIN (Znanstveno-razvojna inicijativa) svojevrstan inkubator za buduće premijere i ministre. Hoće li u tom inkubatoru i stasati budući hrvatski premijer ili premijerka, moglo bi se vidjeti već na sljedećim parlamentarnim izborima koji bi se u redovitom roku trebali održati u ljeto 2024., a vjerojatnije i ranije s obzirom na to da u proljeće 2024. Hrvatsku, kao i ostatak Europske unije, čekaju izbori za Europski parlament.

Vanđelić kao Golob

Može li Hrvatska za koju godinu krenuti stopama svoje susjede Slovenije, na čijim je ovogodišnjim parlamentarnim izborima trijumfirala tamošnja inačica 'znanstveno-razvojne inicijative' Pokret Sloboda, predvođena menadžerom Robertom Golobom, godinu dana starijim od 54-godišnjeg Vanđelića. Situacije su u Sloveniji i Hrvatskoj samo naoko usporedive jer se novi slovenski premijer sa svojom političkom strankom uvelike razlikuje od Vanđelićeva osobnog i političkog profila. I dok se Golob u srazu s ideološki konzervativnim Janezom Janšom jasno odlučio za ulazak u političku utakmicu profiliravši se kao slovenska verzija hrvatske zeleno-lijeve platforme Možemo!, Vanđelić tek treba donijeti odluku da se njegova inicijativa iz sfere civilnog društva preseli u političku arenu i ondje riskira uspjeh ili neuspjeh na izborima. K tome, Vanđelić je u odnosu na HDZ, kakav trenutačno vodi Andrej Plenković, bliži njegovim kritičarima s desnog dijela političke scene u Hrvatskoj te je zbog toga pravo pitanje komu je Vanđelićev ZRIN zapravo potencijalna konkurencija.

Otkako se još početkom 1990-ih hrvatski stranački sustav etablirao kao faktično 'jednoipolstranački' s HDZ-om, strankom koja je na dosadašnjih deset parlamentarnih izbora pobijedila čak osam puta, zaključno s 2020., a SDP s koalicijskim partnerima samo dva, nove političke inicijative mimo ove dvije stranke zaziru od jasnog ideološkog profiliranja. I to je problem. Dosadašnji pokušaji da se HDZ-u i SDP-u konkurira neideološki, a zapravo bezidejno, redovito su ostajali na inicijativama i eventualno pokojim izlaskom na izbore. Nakon početnoga 'transideološkog' uspjeha Most se konsolidirao tek kada je postalo jasno da je riječ o istim ideološkim pozicijama koje je Božo Petrov imao kao kandidat Hrasta na izborima. Nadalje, platforma Možemo! otpočetka je pozicionirana kao zelena ljevica, a Miroslav Škoro inicijalni proboj zahvaljuje jasnom desnom distanciranju od Plenkovićeva HDZ-a.

Gdje je u tom rasteru Vanđelićeva inicijativa, osobito zna li se da su mu na promociji bili politički različiti uzvanici poput Vesne Škare Ožbolt, Darija Juričana i Stjepe Bartulice? Zasad je plan ZRIN-a, prema Vanđeliću, predlaganje rješenja za društveni i gospodarski razvoj s ciljem ekonomski snažne države te društva jednakih šansi. Za pokretače inicijative model rasta nema veze s ideologijom. Ipak, itekako ima, što potvrđuje niz primjera iz prošlosti. Dovoljno se sjetiti kako je rasla Europa nakon završetka Hladnog rata ili nešto dalje u povijesti, nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Odluči li Vanđelić napokon postati političkim akterom, svoju inicijativu neće moći temeljiti samo na znanosti i razvoju, nego i na konkretnim političkim vrijednostima. Hoće li u tome biti bliži HDZ-u ili nekoj od oporbenih stranaka? Nije tajna to da bi mnogobrojni članovi HDZ-a upravo Vanđelića željeli vidjeti na čelu stranke kada Plenković jednom odstupi. Kao uspješan menadžer, sudionik Domovinskog rata, privatni poduzetnik, kritičar devijacija u društvu te pobornik zaštite nacionalnih interesa, Vanđelić se gotovo nameće kao novi čelni čovjek stranke koja desetljećima upravlja Hrvatskom, zapravo bez snažnije konkurencije. Kada bi ZRIN eventualno postao političkom strankom te sudjelovao na sljedećim parlamentarnim izborima, Plenkovićev bi HDZ sigurno dobio suvislijeg, ali ne nužno i jačeg suparnika od Domovinskog pokreta Miroslava Škore otprije dvije godine. Usto, bude li u takvoj hipotetskoj situaciji Vanđelić jezičac na vagi dosadašnje vlasti i oporbe, HDZ mu zasigurno ne bi propustio dati ponudu koja se ne odbija. Ideološki će ionako biti na istoj strani.

Korekcija HDZ-a

Zato je ZRIN prije svega nova korekcija onoga što bi trebao biti HDZ. I još jedna optimistična inicijativa da je to uopće moguće. HDZ nije organska stranka hrvatskoga političkog tkiva samo zbog svoje ideologije kao mozaika svega iskoristivog, nego i zbog modela na koji je HDZ način života i rada u Hrvatskoj prilagodio svim političkim i inim institucijama. Stoga razvoj lišen ideologije i mentaliteta, a temeljen strogo na znanosti i struci, kakav upravo predlaže ZRIN, uistinu djeluje krajnje utopistički. Znaju to i u oporbi, čije su antikorupcijske inicijative uglavnom prigodni manifesti koje uvijek naruši nečije primanje ove ili one naknade, odvojeni život, kilometraža privatnih vozila, korištenje državnog stana ili automobila, zapošljavanje preko reda i procedura. U kakofoniji aktualne hrvatske oporbe, koju je i programski i kadrovski teško zamisliti u zajedničkoj vlasti, ZRIN bi mogao doprijeti do dijela biračkog tijela, sličnog onomu koji je 2015. zdušno birao Most nezavisnih lista, a prije toga tek ponekog zastupnika političkih putova izvan HDZ-a i SDP-a. Ipak, u situaciji u kojoj gotovo polovica biračkog tijela niti ne izlazi na parlamentarne izbore, kao što je to bilo 2020., nove inicijative poput ZRIN-a moraju animirati nadasve nove birače. Za to im trebaju svježe ideje, ljudi, komunikacija i – organizacija.

A možda je pravi Vanđelićev cilj zamijeniti Plenkovića ne samo kao premijera, nego i kao predsjednika HDZ-a. Ranije sinkronizirani, njih su se dvojica razišla dok je Vanđelić kao kratkotrajni šef i dalje neuspješnog Fonda za obnovu odbio biti HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. Da nije, možda bi on sada bio ministrom u vladi aktualnog premijera, ali je očito već tada trasirao vlastiti politički put na kojem neće raditi neželjene kompromise. Osobito ne one vezane uz kadrove s kojima radi i interese u koje ne vjeruje kao nacionalno opravdane. Htio-ne htio, svatko u politici nužno radi kompromise jer je politika, među ostalim, sinkronizacija različitih interesa. Problem nastane onda kada privatni interesi zlorabe javne resurse, zbog čega se Hrvatska niti ne odmiče od dna Europske unije. Želi li uspjeti u svom planu gospodarske i društvene revitalizacije Hrvatske, Vanđelić može napraviti to jedino natječući se u spomenutoj političkoj areni. Izabravši kraticu ZRIN, nesumnjivo je ciljao na političku baštinu istoimenoga povijesnog grada i simboliku obitelji koja je imala svoje sjedište u njemu. Nikola Šubić Zrinski u povijest je ušao legendarnom Bitkom kod Sigeta 1566. Damir Vanđelić 'Zrinski' može pak ući u Vladu 2024. jedino pokaže li makar dio te odlučnosti. Zasad je na pristojnoj udaljenosti.