‘Postoje neke stvari koje se novcem ne mogu kupiti, za sve ostalo tu je kreditna kartica.’ Pardon, a koje to točno? Ne mogu, ili ne smiju? Filozof s Harvarda Michael Sandel pokušao je dati odgovore na ova osjetljiva i ne baš laka pitanja. Uglavnom, živimo u nesavršenom svijetu u kojem je novac, izgleda, najmanje zlo.
Nikada nećemo saznati je li upravo reklama citirana u naslovu. navela filozofa s Harvarda, Michaela Sandela, da napiše svoju knjigu ‘Što se novcem ne može kupiti’. Osnovna je teza Sandelove knjige da unatoč sve izraženijem komercijalizmu - postoje stvari koje se novcem ne mogu - ili točnije: ne smiju - kupovati. Doista: kada bismo prijatelja nakon dobroga ručka pitali: ‘koliko sam ti dužan za ovaj sjajan ručak?’ prekršili bismo neko nepisano ali vrlo važno pravilo ponašanja. Neke se stvari doista ne mogu kupiti.
Popularnost svoje knjige i medijsku pozornost Sandel zahvaljuje sve izraženijem nezadovoljstvu postojećim stanjem u razvijenim demokracijama. Ali brojni čitatelji koji su se ponadali da je riječ o još jednoj ‘razornoj’ kritici kasnog kapitalizma, vjerojatno su se prevarili u očekivanjima.
Michael Sandel nudi nam dva ključna argumenta u kritici današnje komercijalizacije.
‘Zašto bismo se trebali brinuti što se naše društvo kreće prema stanju u kojemu se baš sve može kupiti? Prvo – zbog nejednakosti; drugo – zbog korupcije. U društvu u kojem se sve može kupiti, život postaje teži za one sa skromnim prihodima... Drugi je razlog korupcijska tendencija tržišta. Određivanje cijene korumpira dobre stvari u životu... Plaćati djeci da čitaju knjige može ih navesti da više čitaju, ali ih i uči da čitanje smatraju neugodnim poslom. Licitacije školarina za upis na fakultet mogu povećati sveučilišni dohodak, ali nagrizaju njegov integritet i vrijednost diplome. Najam plaćenika u ratovima možda će spasiti živote naših građana, ali će korumpirati pravo građanstva... Ropstvo je bilo odvratno jer je ljude tretiralo kao robe koje se mogu prodati i kupiti na tržištu. Takvi postupci ne cijene ljudska bića na primjeren način... oni postaju instrument dobiti i objekti koji se mogu iskoristiti...’
Sandelovi primjeri postupaka koji ugrožavaju jednakost i korumpiraju smisao dostojanstva benigniji su od ropstva: Primjerice, kupovinu mjesta u redu za karte danas u SAD-u rješavaju poduzeća koja unajmljuju ‘čekatelje u redu’. Redovi se preskaču i na liječničkim popisima, ako korisnici uslugu više plate. U Sjevernoj Karolini narkomankama se nudi novac ($300) za dobrovoljnu sterilizaciju kako bi se izbjegao mnogo veći trošak državnog odgoja djece. U nekim srednjim školama u Kaliforniji djeci se plaća za petice. Sve više zemalja imigrantima nudi prodaju prava građanstva. (Posljednji primjer je Španjolska koja za 160.000 eura nudi stan i putovnicu.)
U mnogim razvijenim zemljama bogatiji svjesno krše zakonske norme jer im nije problem platiti kaznu. Time se, kaže Sandel, narušava smisao normi i kazni. Primjer izraelskog vrtića koji je roditeljima počeo naplaćivati kazne za kasni dolazak po dijete, pretvorio se u racionalnu kalkulaciju – umjesto da potakne roditelje da dolaze na vrijeme, oni su počeli dolaziti sve kasnije...
Svim tim primjerima Sandel želi pokazati kako ‘novac nije neutralno sredstvo razmjene’ i kako ljudi imaju, i trebaju zadržati slobodu da postave ‘moralne granice slobodi razmjene’.
Sandel istodobno vrlo dobro razumije ‘novu ekonomiju’, danas već tipičan pravac ekonomske znanosti, nobelovca Garyja Beckera, ili u novije vrijeme popularnog Tima Harforda, pravac za koji su slobodne novčane razmjene tek jedan manji dio ‘ekonomije života’ i istraživanja ‘inicijativa’. Ekonomisti te vrste na sve bi Sandelove primjere nepravednosti i korupcije reagirali tako da kažu kako u njegovim slučajevima inicijative nisu bile dobro podešene: Zašto postoje redovi za karte? Zato što su cijene fiksirane! Zašto roditelji dolaze sve kasnije po svoju djecu u vrtiće, ili prekoračuju dopuštenu brzinu vožnje? Zato što su kazne preniske! Dopustite slobodno formiranje iznosa kazni (ili ih fiksirajte na više iznose), i bit će manje prekršitelja utvrđenih normi! Istodobno, oni će isticati kako je slobodno formiranje ljudskih razmjena uvijek igra sa zbrojem većim ili manjim od nule, a ne sportska igra u kojoj netko nužno dobiva samo ako drugi gubi...
Ali prava vrijednost Sandelove knjige po mom je sudu u nečem drugom. Riječ je o svojevrsnoj ‘antropologiji’ komercijalizma; ona je duhovito svjedočanstvo više ili manje ‘perverznih’ poticaja, ali bi za brojne čitatelje mogla postati i izvor marketinških ideja. Godine 2000. ruska je svemirska letjelica reklamirala Pizza Hut. Holivudski se filmovi danas oglašavaju naljepnicama na jabukama ili se reklame graviraju na jajima. Piscima firme plaćaju da u sadržaj romana ubacuju njihova imena. U istražnome zatvoru u Buffalou (NY), golemi televizori oglašavaju pravnike i kreditore pologa za izlaz iz zatvora, a općinski će zatvor zaraditi 15.000 dolara godišnje. Televizija Channel One krenula je 1989. godine u marketinšku kampanju donacija opreme školama, uz obavezu da učenici svaki dan pogledaju (neki) program na kojem će se emitirati dvije minute reklama. Danas je već 40% učenika pokriveno takvim aranžmanima, a cijena pol-minutnih reklama iznosi i do 200.000 dolara. Imena sportskih stadiona već dugo ne nose imena momčadi. Neka je firma prodala travu sa srušenog Yankee stadiona za 10 milijuna dolara. Nekoć su se autogrami poznatih sportaša dijelili besplatno: danas postoje firme koje prodaju ovlaštene potpise igrača. Jedna loptica sa susreta velike bejzbolske lige postigla je cijenu od 450.000 dolara. Danas čak i iskorištene žvakaće gume sportskih heroja (Luis Gonzales) vrijede više od 20.000 dolara.
Sandel zna da tako smišljene inicijative mogu biti učinkovite i slobodne, te da bi njihove zabrane često naišle na opravdan pravni otpor; on priznaje da ideja tržišta može biti (a često i jest) optimalna institucija razmjene. Ali često u takvim navodno optimalnim aranžmanima, kaže Sandel, gubimo moralni temelj. Ako neki koncert želimo organizirati besplatno, a potom se karte za nj počinju prodavati, narušit ćemo našu intuiciju jednakosti i plemenitost naše namjere.
Sandel međutim zaboravlja da komercijalizacija naših socijalnih razmjena često, a možda i u pravilu, dovodi do čistih računa i duge ljubavi. Pogledajmo primjer. Što je moralnije: dodatno platiti obiteljskog liječnika da nam odmah dođe u kuću, ili nazvati prijatelja da nas besplatno stavi na vrh liste čekanja? Nije li potonji postupak primjer ‘prave’ korupcije? I općenito: Nije li korupcija veza i poznanstava mnogo pogubnija?
Kada je riječ o životu i smrti stvar je još složenija. Zbog moralnog pravila da ljudi nisu roba zabranjujemo tržište ljudskih organa. Nastaje manjak organa za transplantaciju i zbog te zabrane više ljudi umire. Što je onda moralnije: pustiti ljude da preminu zbog naše deontologije, ili dopustiti da se i korisnik i ponuditelj, uvjetno rečeno, okoriste međusobnom razmjenom?
Prostitucija u Tajlandu (i drugdje) vrlo je raširena pojava. Naš moral reći će nam da bi takve prakse trebalo zabraniti. Ali hoće li nakon zabrane, spomenutim osobama biti bolje? Koristiti dječji rad u trećem svijetu – nemoralno je. Ali hoće li zabrana dječjeg rada pomoći im da prežive ili će im možda onemogućiti jedino sredstvo preživljavanja?
Sandel će, naravno, reći kako treba riješiti problem nejednakosti. Njegova je pogreška međutim, kao uostalom i većine ljudi, uvjerenje da postoje savršena rješenja. Zabrana će ugroziti život siromašnima? Onda treba riješiti problem nejednakosti! Kao da je problem nejednakosti lakše riješiti od problema komercijalizacije ljudskog rada. Možda u ovome kontekstu treba citirati Sandelovog kolegu, ekonomista Thomasa Sowella: ‘Ne postoje rješenja, postoje samo procjene koristi i šteta.’
Poput ostalih moralista, koji nam se uvijek sviđaju jer laskaju našoj taštini da smo ‘u biti’ moralna bića, Sandel nije revolucionar; on ‘svijet samo različito tumači’. On samo preispituje moralne ograde slobodnim ljudskim razmjenama. Premda nas njegova i naša intuicija vuče k moralističkome odgovoru, razum nam često kaže kako moralističkim ogradama često postižemo vrlo malo, ili gotovo u pravilu čak suprotno onome želimo postići. I zato Sandelovu knjigu, osim kao antropološku riznicu reklama i trendova, osobno čitam kao nostalgični pokušaj zazivanja nekog zlatnog doba kada smo svi bili ‘zajedno’, i kada smo kao kolektiv svi sudjelovali u kreiranju ‘zajedničkog svijeta’ u kojem je sve bilo intuitivno čisto, jasno i pravedno.
