Ako se nečega dobro sjećam iz razdoblja prije trideset godina, onda je to osjećaj da se oko mene neprestano događa nešto revolucionarno. Imao sam osjećaj da se konstantno pojavljuju neki novi gadgeti, da računala postaju zapanjujuće moćna i da mogućnosti računalne grafike probijaju sve zamislive granice realnosti. Mislio sam da uskoro nećemo razlikovati fizičku od virtualne stvarnosti i pri tome sam film 'Mortal Kombat: Putovanje počinje' smatrao vrhuncem računalne grafike. Kada se danas osvrnem na to doba, jasno mi je da su moji osjećaji bili potaknuti time što sam bio dijete i da zapravo nisam živio u vremenu u kojemu se svaki dan izmislilo nešto novo.

Dugo godina kasnije nisam više imao osjećaj da će se svaki dan pojaviti nešto epohalno; činilo mi se da se sve razvija svojim prirodnim i pomalo dosadnim putem. Običnu televiziju zamijenila je televizija visoke rezolucije, kućne telefone zamijenile su prvo cigle, pa onda elegantni mobilni telefoni, auti su počeli voziti na struju, a moćna računala postajala su sve manja i manja. Tako je bilo donedavno, a onda su se iznenada pojavili Midjourney i ChatGPT i sve je postalo drugačije. Odjednom ponovno na svijet gledam kao što sam na njega gledao prije trideset godina i ponovno imam osjećaj da se oko mene događaju revolucionarni pomaci.

Naše generacije imaju priliku živjeti u doba velikih tehnoloških promjena u području razvoja i primjene umjetne inteligencije. Usporedio bih ovo što nam se događa u posljednjih šest mjeseci sa šezdesetim godinama 20. stoljeća. Po onome što sam vidio u filmovima, čini mi se da su ljudi tada izlazili na ulicu i gledali u nebo u nadi da će golim okom vidjeti neki novi događaj u orbiti. Pretpostavljam da su tada pitanja poput hoćemo li i kada sletjeti na Mjesec bila pitanja o kojima se svakodnevno raspravljalo na kavama. Tada su svi znali tko je Jurij Gagarin, jednako kao što su posljednjih mjeseci svi naučili tko je Geoffrey Hinton. Svemirsku utrku zamijenila je potraga za umjetnom inteligencijom ili barem strah i neizvjesnost koju donosi njezin razvoj.

Savršen trenutak ili...?

U tom okruženju, okruženju sveprisutnosti umjetne inteligencije, pustili smo prije dva mjeseca u eter vijest da Filozofski fakultet i Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu zajedničkim snagama pokreću diplomski studij Primijenjene kognitivne znanosti. Vijest da se pokreće novi diplomski studij, a ne neki institut, neki infrastrukturni znanstveni projekt ili barem neki novi fakultet, pobudila je do sada neviđen medijski interes za visokoškolskim obrazovanjem. Odjednom je svaki veći medij htio svoj komadić priče, vlastiti uvid u kognitivnu znanost i u ono što će studenti učiti. Hoće li umjetna inteligencija pobijediti čovjeka, što će ljudi raditi za 20 godina, možemo li spoznati način na koji razmišljamo - samo su neka od pitanja koja su svakodnevno dolazila do mene kao jednog od suvoditelja tog studija. Interes medija za studijem kognitivne znanosti samo odražava interes opće populacije za umjetnu inteligenciju. Gledajući sa strane, moglo bi se reći da se sve dobro poklopilo i da je pojava studija savršeno tempirana nakon plasiranja jezičnih modela koji su proizveli velik interes javnosti. No realno nije bilo tako i svako savršeno poklapanje samo je proizvod slučajnosti.

Razvoj standarda zanimanja i standarda kvalifikacija pokrenut je u trenutku u kojem jezični modeli nisu bili ni blizu sadašnjeg stupnja razvoja, prije modela GPT-2, a pogotovo prije ChatGPT-ja. Brzina razvoja područja umjetne inteligencije najbolje se očituje u tome da je dopusnica za izvođenje studija došla u trenutku medijske hajke izazvane ChatGPT-jem, a u cijeli proces krenulo se u trenutku u kojem nitko nije ni mogao zamisliti nešto slično tome. U procesu dugom tri godine razvoj umjetne inteligencije prošao je put od modela GPT-2 do modela GPT-4, a mi smo prošli proces od definiranja standarda kvalifikacija do studijskog programa. Znajući što znači obaviti administrativni posao, vjerujte da smo mi napravili veći korak i neusporedivo više napredovali. Svakako smo i bili manje plaćeni.

Četiri činjenice oko kojih postoji konsenzus

Bez obzira na entuzijazam znanstvenika i profesora koji su radili na razvoju studija, na energiji koju su uložili i vremenu koje su utrošili, postavlja se pitanje što će nama uopće studij Primijenjene kognitivne znanosti. Treba li to Hrvatskoj, što ti ljudi uopće mogu raditi i u kojim kompanijama, a na kraju krajeva - što je to uopće kognitivna znanost. Sve to zanimalo je medije i studente koji su došli na predstavljanje studija prije nešto više od dva mjeseca. Na predstavljanje studijskog programa doveli smo i jednog od najpoznatijih kognitivnih znanstvenika u svijetu, profesora Todda Oakleyja sa Sveučilišta Case Western Reserve iz SAD-a, kako bi kroz kratko predavanje upoznao zainteresirane studente s osnovnim pitanjima kojima se bave kognitivni znanstvenici. U maniri profesora koji već dugo predaje tu temu, obučen u traperice i s jednom rukom u džepu, profesor Oakley iznio je sljedeće četiri činjenice oko kojih postoji konsenzus u kognitivnoj znanosti: ljudska spoznaja nije savršena i ne može se svesti na nešto jednostavno jer je riječ o međudjelovanju uma i tijela, spoznaja je složena, ali i krhka, a iz prethodnih razloga stroju je teško spoznati samog sebe.

Njegovo predavanje, koje ćete lako pronaći na kanalu Promocija znanosti na YouTubeu, praćeno je s velikim interesom publike. To su pokazala i pitanja nakon predavanja, a išla su od toga koliko je izgledan scenarij 'Terminatora' pa do vrlo konkretnih pitanja o tome što se sve može raditi poslije završetka studija. U svojim odgovorima profesor Oakley posebno se osvrnuo na stanje u SAD-u i na to da traje velika potraga za kognitivnim znanstvenicima na tržištu te da ih trenutno nedostaje na desetke tisuća. Upravo povećana potražnja za kognitivnim znanstvenicima pokazuje potrebu industrije za znanjima i vještinama koje nudi kognitivna znanost.

Kognitivna znanost interdisciplinarna je znanost te se bavi proučavanjem uma i inteligencije, a temelji se na tzv. heksagonu ili šest znanstvenih disciplina - antropologiji, filozofiji, lingvistici, psihologiji, neuroznanosti i računarstvu. Iako su pitanja na koja kognitivna znanost pokušava dati odgovor vrlo duboka i njima se civilizacija bavi već stoljećima, primjene kognitivne znanosti u svakodnevnom životu vrlo su konkretne i vidljive na svakom koraku. Primjerice, razvoj obrazovnog sustava nezamisliv je bez znanja iz kognitivne psihologije. Na koji način ostajemo usredotočeni na zadatak koji obavljamo, koliko dugo djeca mogu koncentrirano pratiti nastavu, na koji način naš mozak dekodira primljene informacije i koji je bolji način za prenošenje informacija što ih želimo prenijeti - samo su neke od tema kojima se moramo baviti želimo li raditi na unaprjeđenju postojeće paradigme obrazovanja. U sličnu kategoriju ulaze i pitanja odabira kandidata za posao.

Proces zapošljavanja prešao je put od toga da zaposlimo nekoga samo zato što je imao dobre ocjene ili nam se činio simpatičnim u razgovoru do toga da procijenimo kako će se netko uklopiti u radnu okolinu i na koji način mu trebamo pristupiti. Modeli na temelju kojih donosimo te odluke ne bi bili mogući bez razvoja kognitivne psihologije, kao i bez razvoja računarstva, a ono nam je omogućilo kreiranje računalnih modela temeljenih na prikupljenim podacima o ljudima i njihovom ponašanju. Upravo ta sinergija, s jedne strane neke od društveno-humanističkih disciplina iz heksagona kognitivne znanosti, a s druge strane računarstva, očituje se u gotovo svim primjenama kognitivne znanosti u industriji.

Svakodnevno imamo sve više interakcija s nečim što bismo jednim imenom mogli nazvati strojem. Odemo li na stranicu nekog muzeja, dočekat će nas chatbot, kojem možemo postavljati pitanja o izložbi ili se informirati o kupnji karata, redovito koristimo aplikacije za plaćanje računa, neki već imaju automobile u kojima je tablet jedino sučelje kroz koje mogu pristupiti dodatnoj opremi, a u velikim lancima restorana brze hrane većina narudžbi ne obavlja se više na blagajni s prodavačem, nego na automatiziranim blagajnama. Svakodnevno sve više djelatnosti koje smo prije obavljali u interakciji s ljudima obavljamo u interakciji s mobilnim uređajem, računalom, automatiziranom blagajnom, općenito strojem, i to kroz korisničko sučelje. Baš zbog interakcije čovjeka i stroja, koja se odvija u korisničkom sučelju, dizajn tog sučelja jedan je od osnovnih izazova u razvoju naprednih tehnologija i tom izazovu nije moguće pristupiti samo iz inženjerske perspektive. Jednako kao što je potrebno znati kakve su mogućnosti tehnologije, potrebno je i razumjeti na koji način će reagirati čovjek u interakciji s tom tehnologijom.

Upravo su kombinacija čovjeka i tehnologije te usporedna razmatranja jedne i druge perspektive osnova i najveća snaga studija Primijenjene kognitivne znanosti. Na neki način, studij je tu da studentima Filozofskog fakulteta objasni što je to umjetna inteligencija, a studentima FER-a što je to čovjek.