Činjenice su sljedeće: Hrvatska je uz službeni poziv predsjednika UEFA-e Aleksandra Čeferina dobila ulaznice za utakmicu Europskog prvenstva Hrvatska-Španjolska, što znači da su osobe koje su pozvane ondje išle kao službeni predstavnici Republike Hrvatske, pa upotreba državnog aviona nije sporna. Sastav izaslanstva unaprijed se određuje dogovorom, pa je tako dogovoreno da na utakmicu, uz njega, idu tri ministra, državni tajnik, predstojnik ureda i Jandrokovićev sin.

Relativno brzo se odustalo od proglašavanja spornim toga što se uopće letjelo u Berlin državnim avionom, ali je kao 'spornom' ostala činjenica da je Jandroković na put poveo sina. I krenula je frka i buka, pa je prijavljen Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa i stavljen na stup srama; prozivaju ga oporbeni političari, prozivaju ga mediji, prozivaju ga građani u komentarima na internetu i u anketama po medijima.

E sad, na oporbi je da se buni protiv vladajućih, na medijima je da propituju i prozivaju, a na javnosti da bude revoltirana, ali sve to stoji samo kada neka priča ili događaj ima temelja, kada se dogodi nešto neuobičajeno ili sumnjivo. Tada treba dići svu buku svijeta dok se ne istraži što se i zašto dogodilo. Tada, opravdano, treba tražiti da krivac snosi odgovornost i bude kažnjen. Ali kad je riječ o tome da se radi nešto uobičajeno, nešto što su deseci državnih dužnosnika radili možda i stotine puta u proteklih 30-ak godina, a da se nitko oko toga nije previše uznemiravao, onda nema razloga za takvu reakciju.

Jer nije se dizala prašina ni kad su premijer Andrej Plenković, predsjednik RH Zoran Milanović, pa i sam Gordan Jandroković prije manje od dvije godine vodili članove svojih obitelji, netko dijete, a netko suprugu, na Svjetsko prvenstvo u Katar. Pa ni kada je tadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na Svjetsko prvenstvo u Moskvu 2018. vodila i supruga i oba djeteta, a ni tko zna još koliko državnih dužnosnika prije njih. Važno je znati razlučiti kad se zloupotrebljava dužnost, jer ako će se populistički ići po sistemu 'nemaju se oni što voziti državnim avionom ni voditi svoju djecu', onda ćemo ubrzo doći do toga da je sporno što se članovi obitelji najviših dužnosnika voze u službenim automobilima kad ti dužnosnici idu na ljetovanje i što odsjedaju u državnim vilama s njima.

'Neka obitelj ide Flixbusom ili Hrvatskim željeznicama i neka odsjedne u nekom privatnom smještaju o svom trošku', mogao bi biti veleumni zaključak ako se krene u tom smjeru, jer tako to bude kad se krene u populizam.

Bez obzira na to sviđa li nam se Jandroković ili ne, pripadamo li istoj ili različitoj političkoj grupaciji, činjenica je da je on u pravu, da nije napravio ništa što nisu radili deseci drugih prije njega, bez ikakvih posljedica, javnih prozivanja ili napada, te da je uredno dao odgovore na sva pitanja, kao što bi vjerojatno odgovorio na sva ta pitanja i tijekom posljednja tri dana, samo što se nitko nije sjetio postaviti ih, čak ni kada je bio pred medijima.

Poanta iz stare Ezopove basne je da ako se stalno viče 'evo vuka, evo vuka', onda više nitko neće obraćati pažnju kad vuk stvarno dođe. Problem nije u ovakvim putovanjima, problem je kad državni dužnosnici koriste novac poreznih obveznika za svoja privatna putovanja, a onda se ta putovanja naglo pretvaraju u službena zato što novinari počnu propitkivati svrhu, troškove i sve ostalo što novinari inače propitkuju, kao što je to, primjerice, bilo s putovanjem Kolinde Grabar Kitarović u SAD početkom 2017. ili Zorana Milanovića u Albaniju sredinom 2020. Problem je kad dužnosnici ne žele dati informacije o takvim putovanjima, pa se oglušuju na novinarska pitanja. Kod takvih stvari treba držati otvorene oči i kad se dogode, treba ukazivati na njih. Jandroković i njegov sin nisu ti vukovi zbog kojih, barem u ovom slučaju, treba dizati buku.