Hrvatska nema ni zrakoplove ni rakete kojima bi pružila savezničku pomoć u nasilnom svrgavanju Moamera Gadafija, ali bi se njezini vojnici jednom ipak mogli zateći u Libiji u sastavu nekih međunarodnih snaga za uspostavu mira, dok će već sada morati odlučiti koliko će i kako će sudjelovati u neizbježnoj humanitarnoj pomoći za sve one tisuće izbjeglica koje hrle prema egipatskim granicama, a već sada je jasno da mnogi libijski ranjenici neće moći preživjeti bez stranih bolnica i liječnika. Od nekih se neugodnih stvari ne može pobjeći, čak i kada netko nije u stanju zaštititi niti vlastito nebo, a neki veliki savezi svoje članice obvezuju bez prigovora, čak i kada pojedini postupci najmoćnijih izazivaju brojna neugodna potpitanja.

Pa tako i ovo vojno 'svrgavanje bez svrgavanja' manijakalnog libijskog samodršca, koji se (bar za sada) nipošto ne želi predati, dok UN i Zapad tek traže one prave pobunjenike koji bi se za neku drugačiju, slobodnu i otvorenu Libiju, znali i mogli boriti na libijskom tlu, kako se cijeli ovaj zbrzani pothvat (bar u onom vojnom i političkom smislu) ne bi pretvorio u beskonačni građanski rat, u kojem će, baš kao što je to bio slučaj s iračkim diktatorom, protuzračna obrana biti uništena, nebo očišćeno, a krvolok ipak ostati nedirnut u nekom neprobojnom bunkeru punih jedanaest godina. U Iraku je zabrana leta (i bez odluke UN-a) bila uspostavljena još 1992. godine, a Sadam Husein je konačno svrgnut tek 2003, da bi tek 2006. bio obješen u potpunoj tajnosti (o tom smaknuću postoji tek jedna dvojbena snimka s nekog zatvorskog mobitela).

Ovog se mukotrpnog uspjeha nakon vrlo dvojbenog opravdanja konačne američke kopnene intervencije (Husein ipak nije imao nikakvo oružje za masovno uništavanje, ni kemijsko, ni nuklearno) ovih dana mnogi vrlo mučno sjećaju, u brojnim pokušajima da se iz nedavne prošlosti izvuku i neke korisne pouke. Neke su usporedbe neizbježne, a igrom slučaja su se poklopili i datumi nekih drugih presudnih obljetnica, kao što je to bilo prošle nedjelje (20. ožujka) kada se navršilo punih osam godina od američkog upada u Irak, a Amerikanci tek sada najavljuju povlačenje, ili ovog četvrtka (24. ožujka) kada se navršava punih dvanaest godina od NATO-ovog bombardiranja Miloševićeve Jugoslavije. U Beogradu su tu ponižavajuću obljetnicu najavili zajedno s Vladimirom Putinom, koji je ovih dana iskoristio zonu slobodnog leta iznad Hrvatske, da bi iz Slovenije skočio do Beograda, gdje je, baš kao i u Ljubljani, potpisao nekoliko važnih gospodarskih ugovora, a domaćine još jednom upozorio, bar ispod žita, kako bi bilo glupo da se pridruže NATO paktu, koji ih je 1999. godine uništavao iz zraka punih sedamdeset i osam dana.

U trenutku kada je pripremana ova kolumna (četvrti dan intervencije), Amerikanci, Britanci i Francuzi su 300 puta nadlijetali i bombardirali Libiju, a ispalili su i 162 krstareće rakete, koje su prema njihovim procjenama uništile oko polovicu Gadafijeve protuzračne obrane, dok general Tus ipak misli da bi već 30 posto bilo odlično vojno postignuće. U Gadafijevim zračnim, protuzračnim i lučkim prostorima gori i eksplodira na sve strane, ali se još ne zna tko će preuzeti konačno zapovjedništvo (Englezi i Francuzi?), budući da Obama, kojemu je ovo prvi 'vlastiti rat' (Afganistan i Irak su započeli drugi) 'želi zapovijedati iz zadnjeg reda', a izravno zapovijedanje NATO-pakta, kako kažu i mnogi zapadni saveznici, samo bi još više ogorčilo Arape i Muslimane, od kojih su neki u znaku općeg iznenađenja pristali da sami ponude vlastite zrakoplove, a sada većina, na čelu s Turskom, postavlja sve neugodnija potpitanja o pravom obuhvatu, smislu i cijeni ove vojne akcije. Neke prevažne europske zemlje već su odbile vlastito vojno sudjelovanje (Njemačka), neke ne žele vojno uplitanje NATO-pakta (Francuska), a neke bez NATO-pakta ne žele niti krenuti (Italija), dok u dvije prve zagovornice ognjene zabrane letova (SAD-u i Engleskoj) prva ispitivanja javnog mnijenja bjelodano dokazuju kako ovu vojnu akciju izravno podupire tek tridesetak posto Engleza i Amerikanaca.

Mnogi američki vojni analitičari govore o dugotrajnom sukobu, u kojem snage s neba neće moći računati na veliku potporu sa zemlje (ustanici su slabo organizirani, a već su sada propustili neke velike šanse), a zrakoplovi će postati nemoćni, budući da će se Gadafijeve snage sakriti u naseljenim mjestima. Većina se slaže da će ipak biti mnogo lakše nego u Afganistanu, bez obzira što su se i mnogi Libijci privatno pridružili islamskom svetom ratu, a zemlju, koju su sklepali stranci, razdiru pritajene pokrajinske i plemenske svađe, ali ako Gadafi izvuče živu glavu, a većina globalnog mnijenja izbori usporavanje ili ograničenje bombardiranja, sve bi se moglo svesti samo na 'oštre sankcije', koje bi Gadafi po svoj prilici lako preživio, baš kao što to sada već desetljećima čine i vlastodršci u Sjevernoj Koreji, Iranu ili Kubi.

O mnogima od ovih dvojbi sada se raspravlja i u Hrvatskoj, u čemu se izdvaja Stipe Mesić svojim zahtjevom da se obustavi vojna akcija ('uspostavljena je zona zabrane leta'), a Vijeće sigurnosti izglasa novu rezoluciju o mirnodopskim reformama koje bi začeli i provodili sami Libijci, dok pažljivi analitičari i u izjavi predsjednika Josipovića i u priopćenju MVP-a vide neke nijanse, koje svjedoče o nekim malim hrvatskim nelagodama, bez obzira na odlučnu potporu UN-u i Washingtonu. Josipović se nada da će sve 'trajati što kraće', a završiti što bezbolnije, Jandoković ističe da je ono što sada čine Washington, Francuzi i Englezi, iako bez izravnog spominjanja, isto ono što je NATO učinio Srbiji, kada je bombardiranje ove zemlje pripremilo teren za odstrel Miloševića, a time znatno pomoglo Hrvatskoj, pa bi oni koji bi sada branili Gadafija samo dokazali nedopustivu hrvatsku nezahvalnost.

Mesić ima pravo govoriti što misli, dok hrvatska vanjska politika još uvijek improvizira od slučaja do slučaja, budući da niti u energetskoj politici, niti u suradnji s Mediteranom, a niti u poznavanju i proučavanju arapskog svijeta, nema niti znanja, niti ideja, niti volje, da se bar malo – ukoliko je to opravdano – odmakne od politike NATO-pakta i Europske unije, u trenutku kada još nitko ne zna, hoće li, i kako će, i ova libijska tragedija utjecati na konačnu sudbinu pregovora s Europom. Hrvatska se ne smije zamjeriti niti skeptičnoj Njemačkoj, a niti odlučnoj Engleskoj, dok se u izboru između okončanja i razvlačenja pregovora može samo nadati da će EU i Washington odlučiti da se bar ovo 'hrvatsko pristupno pitanje' što prije skine s dnevnog reda, kako se u trenutku velikih globalnih preispitivanja 'i na Balkanu' sve ne bi beskonačno i bespotrebno razvlačilo u paketu s ogorčenom Turskom, nesigurnom BiH i nepredvidivom Srbijom.