Najbolji je primjer - osim, dakako, Tonyja Soprana - kuhar droge Walter White (junak upravo završene serije Na putu prema dolje, tj. Breaking Bad). Već smo zaboravili najave smrti vrijedne televizije zbog Velikog Brata i sličnih 'reality' programa, sveprisutnih upravo u vrijeme kada je Vince Gilligan, tvorac serije Na putu prema dolje, učio zanat na Dosjeima X. No, je li promjena odnosa snaga filma i televizije revolucionarna, ili je to samo još jedna figura u plesu što ga ti mediji vode više od pola stoljeća? Tehnološke inovacije u tom su plesu oduvijek bile važne, a filmska industrija danas robuje tehnološkim izumima, dok ih televizija koristi onoliko koliko joj trebaju. Uostalom, televizija je pripremljena za suvremenu raslojenost publike već pojavom kablovske distribucije: uz sve svoje ostale osobine, kablovska je televizija pripremila teren internetskoj distribuciji pokretnih slika.

Osim toga, nisu li kvalitetu sadašnjih televizijskih priča iz SAD-a već odavno najavile američka animacija (Simpsonovi, South Park) te neke europske serije, katkada itekako bolje od perjanica suvremene američke televizije?

Korijeni kvalitete

Čak i najbolje serije, doduše, teško održavaju kvalitetu kroz nekoliko sezona, no nema sumnje da Na putu prema dolje, Žica i Obitelj Soprano sadrže veoma svježe kriminalističke priče, a Deadwood smatram usporedivim s najboljim antivesternima, pa čak i s Altmanovim McCabeom i gospođom Miller (znanom i kao Kockar i bludnica). Hodajući mrtvaci (Walking Dead) dali su pak uvjerljiv doprinos ciklusu horora o zombijima (premda dramaturgija ovdje zna zaškripati), dok Igru prijestolja smatram zanimljivijom od Jacksonovih Gospodara prstenova. No, često se zaboravlja na povijest kvalitetne igrane televizije, na činjenicu da je prezrena sestra filma imala brojne visoke dosege. Stari televizijski uspjesi se, naime, slabije čuvaju i rjeđe prodaju na tržištu od filmskih uspjeha, manje se proučavaju (osim kao simptomi klasnih i rodnih podjela), pa se i najbogatije televizijske karijere često spominju tek kao fusnote filmskih uspjeha. Stoga ove pojave treba staviti u povijesni kontekst.

U svojim je počecima televizija imala velikih ambicija – u SAD-u, Jugoslaviji i drugim zemljama – oslanjajući se često na kazališne predloške i umjetnike, ali stvarajući i samosvojne fenomene. Među zanimljivim su točkama televizijske povijesti, recimo, uživo emitirane drame s njenih početaka (u SAD su ih radili Sidney Lumet, John Frankenheimer i drugi redatelji), inovativna vestern-serija Zapadnjak Sama Peckinpaha s početka 1960-ih, radovi Georga Cukora iz 1970-ih (Ljubav među ruševinama) i dalekovidna politička serija Tanner '88Roberta Altmana, a često zaboravljamo i uspješne prijelaze s televizije na film, poput drame Marty Delmera Davesa iz 1955. (pobjednik u Cannesu i na dodjeli Oscara!), s Ernestom Borgnineom u glavnoj ulozi. Tim je filmom definitivno potvrđena prva važna migracija američkih majstora televizije na film, a danas se rijetko spominje, a relativno se slabo pamte i televizijski radovi Johna Cassavetesa, Stevena Spielberga, Larsa von Triera ili Jane Campion, utjecaj televizijske poetike na socijalni realizam u britanskom filmu ili, recimo, radovi britanskog televizijskog redatelja Mikea Newella (Začarani travanj iz 1992. omogućio mu je kino-karijeru).

No, zanemarenost ne umanjuje povijesnu važnost ovakvih pojava, niti negira poticaj koji je televizija dala psihološkim dramama, kriminalističkom filmu, art-filmu, melodramama, pa čak i feminizmu (Campion). Hrvatske serije Kuda idu divlje svinjeIvana Hetricha (s početka 1970-ih) i Putovanje u VučjakEde Galića (iz 1980-ih), obje nastale prema scenarijima velikog Ive Štivičića, još imaju kultnu sljedbu te se smatraju utjecajnima i izvan televizije (ne zamjerite mi usporedbu: baš kao i britanski Monty Pythoni i američki Twin Peaks), a Naše malo misto i Gruntovčani su miljokazi kulture usporedivi s najvažnijim kino-filmovima, svakako utjecajniji od mediteranskih komedija koje su u epohi Našeg malog mista snimane za kina.

Televizijsko-filmski klasici

Dok za cjelovitost povijesti televizije mnogi ne mare, neki od njenih dodira s filmom imaju kultnu reputaciju, poput sudske drame Dvanaest gnjevnih ljudiSidneyja Lumeta (dobitnica Zlatnog medvjeda u Berlinu) ili brojnih Godardovih radova te epohalnih televizijskih filmova Krzysztofa Kieślowskog i njegove serije Dekalog. No, ništa manje važni nisu ni televizijsko-filmski uspjesi majstora kao što su Ingmar Bergman(Scene iz bračnog života, Fanny i Aleksandar, Nakon probe, Sarabanda...), Roberto Rosselini (osobito Uspon Louisa XIV.), Federico Fellini(Klaunovi, Proba orkestra...) ili Reiner Werner Fassbinder (Berlin Alexanderplatz najpoznatiji je takav rad). Navedeni su autori na televiziji ostvarili neka od najboljih djela, često u razdobljima kada kinematografija nije imala sluha za njihove talente, a bez televizije bismo teško dobili povratak Branka Bauera 1970-ih (Salaš u malom ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu) ili igranofilmski opus Zorana Tadića 1980-ih.

Možemo, dakle, reći da je, primjerice, prijelaz Stevena Soderbergha na male ekrane (i povratak u Cannes) filmom Iza svijećnjaka o živopisnom glazbeniku Liberaceu imao itekako vrijedne preteče, pa možda nije toliko važno to što je televizija postala dobra. Važnijim se čini to što se filmska industrija pogubila u brzini razvoja tehnologije, od 3-D stabala ne vidjevši cjelinu medijske šume. Televizija je žanrovskom raznolikošću te maštovitošću u variranju i stvaranju formula popunila rupu u kulturi nastalu sterilnošću filma (i pravo mu budi!), a baš tom raznolikošću, kao i visokim standardima u najambicioznijih producenata (tvrtke HBO i AMC), američka televizija polako počinje podsjećati na klasični Hollywood, s kompletnim rasponom ponude od običnog smeća do potencijalnih klasika.

Je li filmska industrija definitivno izgubila ovu trku? Tako bi moglo izgledati, no pretpostavljam da će film opet pokazati fleksibilnost i pokušati učiti od televizije, potruditi se privući televizijske kreativce i otkrivati nove autore, a napokon bi mogao riješiti i enigmu digitalne tehnologije prema kojoj, za razliku od televizije, ima idolopoklonički odnos.

Ne moraju pokušaji oporavka filma nužno biti uspješni, no logika kapitalizma nalaže Hollywoodu da pokuša spasiti svoj utjecaj, ili, ako ne bude mogao pobijediti televiziju, da joj se pridruži. A tek će vrijeme pokazati, koja će od danas razglašenih američkih televizijskih serija opstati u kanonu kulture.