'Želim biti učiteljica! Super mi se čini učiti djecu, brinuti se o njima, a posebno zezati se s njima', odgovor je Marte koja pohađa četvrti razred osnovne škole na pitanje 'Što bi željela da bude tvoj posao kad odrasteš?'.

Marta nije usamljena u takvim željama jer podaci iz upitničkog dijela istraživanja o obrazovnim aspiracijama učenika i njihovih roditelja pokazuju da u petom razredu 5,8 posto učenika u budućnosti svoje radno okruženje vidi baš u razredu i školi. Više je to od onih koji u zemlji nogometa žele biti nogometaši (5%) ili treneri (1,9%). Više je to i od onih koji žele biti veterinari (3,8%), liječnici (3,5%), glumci (2%), kuhari (1,7%) ili odvjetnici (1,6%). Znatno je to više od onih koji u ovo digitalno doba žele biti jutjuberi (1%) ili profesionalni igrači videoigrica (0,9%). Na svu sreću (ili možda nažalost) neusporedivo je to više od onih koji žele biti političari (0,3%). Uz biti informatičar ili programer, u Hrvatskoj je kad imaš 10 godina, vjerovali ili ne, najpoželjnije biti učiteljica ili učitelj. Život i odrastanje u Hrvatskoj ipak kasnije donose svoje.

'Kužiš, jednostavno moram. Nemamo love za renovaciju stana. Možeš misliti kako mi je kad ujutro dođem na nastavu. Frka mi je samo da me učenici ne vide', objašnjava mi kolega iz studentskih dana zašto nakon pune satnice u srednjoj školi noću vozi Uber. Nije jedini.

Danju učitelj, navečer svirac na svadbama

Da popune budžet ili osiguraju egzistenciju, mnogi u hrvatskom obrazovanju rade dodatne poslove svirajući na vjenčanjima i sprovodima, prodajući dodatke prehrani ili osiguranje, dajući privatne instrukcije ili radeći fizičke poslove. Podsjećam ga kako smo kao studenti planirali obrazovanjem promijeniti svijet i kakav je žar imao kao dvadesetogodišnjak za taj poziv. 'Sve je to ok, stari. Tu sam ja i dalje, ali koje obrazovanje u ovoj jebenoj močvari. Još kad mi dođu oni idioti političari na telki i počnu govoriti o velebnom povećanju plaće od tri posto. Ma nek' si zabiju tih…', ljutito dodaje dok nervozno gasi cigaretu.

Kad je riječ o financijskom statusu odgojno-obrazovnih radnika, Europska unija već dugo vozi u dvije brzine: zapadnoj i istočnoj. Razlika je tolika da će vam ako počinjete nastavnički put u Madridu, bruto godišnja plaća biti 35 tisuća eura, dok ćete u Sofiji zarađivati 8,5 tisuća. Visoka primanja odgojno-obrazovnih radnika u zapadnoj Europi rezultat su svjesnog ulaganja ovih društava u ljude koji rade s ljudima.

I dok i zemlje istočne Europe počinju uviđati da je za budućnost presudan status odgojno-obrazovnih radnika, u Hrvatskoj te svijesti nema ni u tragovima. Ovdje se 2018. zagovara 'obrambeni proračun' koji uključuje višestruko povećanje izdvajanja za vojsku bez ikakve vizije toga što je sigurnost u budućnosti. Bez puno rasprava kupuju se tu rashodovani avioni iz 1987., koji će već za koju godinu isključivo poslužiti za to da se nekoga što brže preveze do ljubavnice ili u lov na veprove ili tune. Ne razumiju ti ministri i premijeri da je osnovna obrana jednog društva u 21. stoljeću ulaganje u znanje te da presudno značenje u tome imaju odgojno-obrazovni radnici.

U tom će se istom proračunu naći stavka o kupnji informatičke opreme kao velikog ulaganja u obrazovanje. Jedno dijete - jedan tablet. Pri tome nitko neće ni pomisliti da osigura vrijeme i uvjete za sustavno osposobljavanje onih koji te tablete trebaju primijeniti u nastavi, već će im se iz samog vrha bahato poručivati da se od njih očekuje da uče cijeli život.

Ignorirat će se i rezultati znanstvenih istraživanja koji 'pokazuju da uvođenje digitalnih tehnologija u škole nije rezultiralo povećanom efikasnošću i smanjenjem troškova te da korištenje informacijsko-komunikacijske tehnologije nema pozitivan učinak na postignuća učenika u matematičkoj i čitalačkoj pismenosti'. Nisu ovo riječi nekih 'pravednih boraca za javnu stvar', 'mrzitelja tehnologije i napretka' ili 'protivnika privatnog sektora', već ni manje ni više nego OECD-a u velikom izvještaju o inovacijama i digitalnim tehnologijama u školi. Stručnjaci iz 'socijalističke' organizacije OECD još poručuju da je od svih stvari u obrazovanju najvažnije ulaganje u odgojno-obrazovne radnike, u Hrvatskoj poznate i pod nazivima 'uhljebi', 'trošak' i 'državni paraziti'.

Političari ponavljaju razred

U trenutku u kojem važnost obrazovanja postaje sve veća, a učiteljski posao sve zahtjevniji, pitanje statusa odgojno-obrazovnih radnika znatno je složenije od toga hoće li njihova povišica iznositi tri, pet, šest ili 19 posto? Radi se ovdje o tome kako se određeno društvo postavlja prema budućnosti, pitanju znanja i ulaganja u ključni resurs 21. stoljeća - ljude. Povijest Republike Hrvatske pokazuje da je kod nas odgovor vrlo jasan – NIKAKO. U vrlo bliskoj budućnosti društva koja ne osvijeste to da su među najvažnijim zanimanjima upravo ona u odgoju i obrazovanju suočit će se sa smanjivanjem interesa za rad u dječjim vrtićima i školama, odlaskom iz učiteljske profesije i slabijim učeničkim postignućima. Još će ozbiljnija posljedica biti kronično zaostajanje u svim područjima djelovanja i rada te potpuno podvrgavanje onima koji su svoje ispite o dva ili tri posto davno položili.

Hrvatski su pak političari nebrojeno puta pali na tom ispitu koji sadrži samo jedno pitanje:

'Tko će Hrvatsku bolje obraniti - raštimani F16 (1987.) ili učiteljica Marta (2008.)?'

Andrej… pogrešno. Sjedi. Damire… pogrešno. Sjedi. Blaženka… pogrešno. Sjedi.

Sljedeći…