'Super smo. Nikola ide na engleski i baš mu dobro ide', bio je odgovor poznanice na moje pitanje kako je. Nema u tom odgovoru ništa sporno osim činjenice da Nikola ima 10 mjeseci. Vesela je to baby, mlada 306 dana, okruglih obraza i bistrog pogleda, koja još uvijek, pomalo očekivano, ne govori – ni hrvatski, ni engleski.

Čekajući zajedno da Nikola nekim čudom odbroji do deset ili veselo kaže četiri boje na engleskom jeziku, njegova me mama znatiželjno upita: 'Razmišljamo još o tome da ga upišemo i na 'mozgovnu stimulaciju' i na jednu fenomenalnu muzičku radionicu. Ti si skroz u tome, kaj misliš, je l' mu to dosta za sada?'

Različiti programi koji se praktički nude od trenutka kad dijete zaplače u rodilištu dio su paralelnog sustava iskustava, odgoja, obrazovanja koji prati dio djece i njihovih roditelja do kasne životne dobi. Sustav je to koji u najvećoj mjeri koriste obitelji iz privilegiranog socioekonomskog okruženja. Taj dio obitelji u aktivnosti tog sustava strukturirano i strateški ulaže značajna financijska sredstva i trud. Sustav je to koji od trenutka kad djeca krenu u vrtić ili školu uvelike određuje cjelokupnu obiteljsku dinamiku: od toga što se i kada jede, kada se diže i liježe, preko toga kada se i kako svađa i pomiruje do toga kada se i kako ljubi i vodi ljubav. A najviše od svega taj sustav utječe na to kako se odrasta.

U najljepšim godinama djetinjstva koje mu tek predstoje Nikola će, čim prohoda, biti uključen u neki oblik sportske aktivnosti koje će se mijenjati u vrtićkoj dobi. Nakon polaska u školu on i roditelji će se odlučiti za jednu od njih.

Jučer balet, danas robotika, sutra košarka

Engleski će nastaviti učiti i izvan škole, unatoč činjenici da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj se strani jezik kao obvezni predmet uči od prvog razreda osnovne škole. Moguće je da će u nekom trenutku početi učiti i drugi strani jezik izvan škole, iako većina javnih škola nudi učenje drugog stranog jezika od četvrtog razreda. Kako bi bio u skladu s 'potrebama 21. stoljeća', od prvog će razreda krenuti i na mlade informatičare ili robotičare usprkos činjenici, ili baš zbog nje, da je od ove školske godine bez osnovnih preduvjeta uvedena obvezna informatika u 5. i 6. razredu. Kako su mu roditelji baš ambiciozni, Nikola će vjerojatno pohađati i mnoge znanstveno neutemeljene i nedokazane programe i radionice usmjerene 'povećanju inteligencije', 'širenju sposobnosti pažnje', 'razvoju lijeve ili desne strane mozga'… Isto je tako vjerojatno da će roditelji Nikolu u trećem razredu osnovne škole upisati u glazbenu školu. Na klavir ili gitaru, ovisno o njegovu izboru. Od 2. razreda srednje škole Nikola i roditelji će sustavno koristiti usluge privatnih instrukcija kako bi mu ocjene bile bolje. Kao maturant, upisat će različite pripremne tečajeve za polaganje ispita državne mature, premda će mu njih besplatno osigurati škola. Što se ne plaća iz vlastitog džepa, nije kvalitetno – što se plati, vrijedi.

Pojava da dio imućnijih i obrazovanijih roditelja od najranije dobi uključuje djecu u sve veći broj aktivnosti poznata je na svjetskoj razini. Annete Lareau sa Sveučilišta u Pennsylvaniji ovakav oblik roditeljskih odgojnih postupaka naziva concerted cultivation, a njihovo je osnovno obilježje izniman napor roditelja u organizaciji života djece.

Napor je to za koji većina ljudi smatra da uvelike nadmašuje uključenost baka i djedova, majki i očeva kada su oni bili djeca. Koliko ste puta čuli ili sami rekli: 'Moji nisu ni znali što radim i gdje sam. Pustili bi me samo van.'

Posebno je nezgodno u tim našim roditeljskim naporima što su očekivanja od djece gotovo uvijek nerealna te zahtijevaju izrazito samoregulirano ponašanje i korištenje jezika koje je često iznad rođendana koji su djeca navršila. Za sve one koji smatraju da se radi o stavu kojim se povlađuje djeci neka zamisle kako je dvanaestogodišnjaku koji u jednom radnom tjednu mora ispuniti sve školske obveze na visokoj razini, dva puta tjedno nakon škole otići na strani jezik, četiri puta u glazbenu školu, dva puta na trening i jednom na informatičku radionicu. I još k tome treba biti sretan, pristojan, ugodan, uredan, susretljiv, razgovorljiv… Visoki su to zahtjevi. Otprilike takvi kao da Nikola progovori na engleskom s 10 mjeseci.

'Jučer balet, danas robotika, sutra košarka: dokad ju više moram čekati, a malog da ne spominjem. Osjećam se, čovječe, kao hrčak u kavezu. Kužiš, mi zbog svih tih aktivnosti uopće ne funkcioniramo kao obitelj. Majke mi, dođe mi da sve otkažem, posjednem sve i da igramo cijele dane Čovječe, ne ljuti se. Više bismo imali od toga', riječi su mog školskog kolege nakon tri piva.

Kao roditelji koristimo ove aktivnosti kako bismo potaknuli razvoj vlastite djece, osigurali im različita iskustva te strukturirali dane. Odabirom aktivnosti istodobno nadoknađujemo sve ono što mislimo da nedostaje hrvatskom sustavu odgoja i obrazovanja: nedovoljnu modernost, zanimljivost, otvorenost, podzastupljenost umjetničkog i tjelesnog obrazovanja. Uključivanjem djece od rane dobi u sve veći broj aktivnosti zanemarujemo neke vrlo važne zakonitosti razvoja i odrastanja.

Gdje je nestala dokolica?

Jednaku korist kao od učenja kineskog ili programiranja djeca mogu imati od zajedničke igre u parku i na školskom igralištu, koju neće strukturirati odrasla osoba ili njihov roditelj. Razgovorom s vršnjacima u nestrukturiranim aktivnostima, djeca razvijaju toliko neophodne socijalne i komunikacijske vještine koje neće moći ni na kojoj radionici. Sudjelovanjem u sitnim nepodopštinama i učenjem o međusobnim odnosima, o moralu i etici naučit će više nego što će ih ikada naučiti na vjeronauku ili etici. U svijetu izrazito dostupnih informacija koje dolaze s različitih ekrana i svijetu u kojem smo im nametnuli potpunu strukturu zanemarili smo potrebu za nečime za čime i sami često žudimo: dokolicu. U strahu od dosade zanemarujemo da je upravo ona često prostor kreacije, inovacije, humora bez obzira na to imaš li 8, 12, 28, 46 ili 93 godine. Nestrukturirane aktivnosti i dokolica prostori su u kojima mlade osobe mogu reflektirati tko i što su, tko smo mi drugi i što je sve to oko njih. Dokolica je važna, a nju smo vlastitim izborom djeci dokinuli.

Osnovni razlog za visoko strukturiranje aktivnosti djece i mladih osoba očekivanje je da će naša djeca takvim odabirima doći do određene komparativne prednosti u životu. Iskustva za djecu biramo zamišljajući idealnu osobu današnjice: onu koja je kognitivno sposobna, usmjerena fizičkoj aktivnosti i zdravom životu, onu koja cijeni umjetnost i izražava se umjetnički, onu koja može komunicirati u globaliziranom svijetu i ide u korak s razvojem tehnologija. Slika je to osobe za koju bismo često željeli da smo upravo mi sami, a koju toliko nepromišljeno projiciramo u vlastitu djecu. Kao odrasli ljudi u mnogo čemu želimo usporiti. Postavlja se pitanje zašto isto ne želimo za one u koje se toliko kunemo, vlastitu djecu? Što je toliko opasno na školskom igralištu? Znamo li što se događa kada oni bulje u zid ili lupaju lopticom u pod? Hoće li uistinu izgubiti nešto ako ne uče strani jezik i ako ne idu na dvije sportske aktivnosti i lažne radionice za povećanje inteligencije s četiri godine?

'Previše mu je to', odgovorio sam poznanici dok je Nikoli počela curiti slina. 'Imam bolju ideju. Zaigrajte Čovječe, ne ljuti se umjesto svega toga kao obitelj', dodao sam.

'Daj me nemoj zezati. Nikola je premali za to', odgovorila je.