'Ma nitko se ne bavi sportom. Mi samo razbijamo plejku – pucačina, FIFA, NBA i to. To je pravi sport.' Iskreni je to odgovor četrnaestogodišnjaka iz istočnog dijela Zagreba na pitanje o tome u kojoj se mjeri bavi sportom ili fizičkom aktivnošću. 'Da i hoćemo, nemamo gdje. Pogledajte naše igralište', dodao je. Uz školu u rubnom dijelu Zagreba, koji ima problema s osnovnom infrastrukturom poput kanalizacije i vode, nalazi se igralište razbijenih koševa i dotrajalih golova. Nema tužnije slike od zapuštenog školskog igrališta. Ulje je to na platnu koje klinički precizno ocrtava sustavnu nebrigu ovog društva, prije svega političara, za djecu, mlade, zdravlje i zajednicu.

Podaci o strukturi aktivnosti učenika tijekom radnog dana i vikenda dobiveni u okviru istraživanja o obrazovnim aspiracijama hrvatskih učenika i njihovih roditelja, koje već treću godinu provodimo u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, ukazuju na nekoliko važnih činjenica u vezi sa sudjelovanjem djece i mladih u sportu i fizičkoj aktivnosti.

Uvjeti za virtualnu igru povoljniji

Rezultati upozoravaju na to da se prolaskom kroz osnovnu školu sudjelovanje u fizičkim aktivnostima izrazito smanjuje: 12 posto učenika 5. razreda osnovne škole iskazuje da se uopće ne bavi sportskom ili rekreativnom aktivnošću tijekom prosječnog radnog dana, dok je u 8. razredu taj postotak 21,8 posto učenika. Tijekom vikenda postotak onih koji nisu fizički aktivni još je veći, tako da je on u 5. razredu 27,5 posto, a u 8. razredu čak 30,6 posto. Fizički su aktivniji dječaci, ali i njih četvrtina u 8. razredu tijekom vikenda ne potrči, ne poveze se biciklom, ne pukne po košu ili golu zamišljajući da su Darijo Šarić ili Andrej Kramarić. U skladu s izjavom učenika, oni su ujedno ti koji intenzivno sudjeluju u virtualnim natjecanjima često se natječući u igranju videoigrica sa svojim vršnjacima i brojnim drugima iz Hrvatske i cijelog svijeta. Neki bi ironično mogli primijetiti da su uvjeti za igru u virtualnom svijetu znatno povoljniji.

Rezultati istraživanja ujedno pokazuju da sudjelovanje djece u sportovima i organiziranim fizičkim aktivnostima u Hrvatskoj postaje sve povezanije sa socioekonomskim statusom obitelji. Djeca visokoobrazovanih roditelja znatno više, dugotrajnije i sustavnije sudjeluju u ovim aktivnostima. Određeni dio društva tradicionalno uz učenje stranog jezika i, u nešto manjoj mjeri, formalno glazbeno obrazovanje podrazumijeva sport i fizičke aktivnosti nužnim odgojno-obrazovnim iskustvom svoje djece. Ovim dodatnim strukturiranim aktivnostima uvelike kompenziraju nedostatke hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava u kojem umjetnosti gotovo i nema, a fizička je aktivnost djece minornom satnicom u potpunosti marginalizirana. Dostupnost izvanškolskih aktivnosti sve se više nalazi u sferi ekonomskih i nesubvencioniranih usluga, što se vidi u visokim mjesečnim članarinama u sportskim klubovima. Davno je prošlo vrijeme dječaka s vukovima na Velebitu i nogometne lopte. Jasno je da su sport i fizička aktivnost, a time i zdravlje, u Hrvatskoj od najranije dobi u sve većoj mjeri privilegija obrazovanih i bogatih. Javno dostupne sustave i infrastrukturu, baš kao i ono školsko igralište, nagriza vrijeme te još više sustavna i namjerna nebriga onih izabranih da vode društvo na nacionalnoj i lokalnim razinama.

Velebni stadioni i prastare škole

'Moramo naći dugoročno rješenje za nacionalni nogometni stadion. Kad ako ne sada? Bit će to i poticaj mladim generacijama da se bave sportom.' Ne baš iskrene su to riječi četrdesetosmogodišnjeg premijera Vlade RH Andreja Plenkovića nakon ­­velikog uspjeha nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Iznenadna volja za izgradnjom stadiona klasičan je primjer reaktivnoga načina funkcioniranja hrvatskih političara koji u krizi za Božić otkupljuju naftne kompanije, a nakon nacionalnih sportskih uspjeha, za koje su toliko malo zaslužni, grade fiktivne nacionalne stadione. Sve to, naravno, kao poticaj mladim generacijama koje odrastaju bez školskih igrališta, igrajući svoje utakmice u nekim drugim virtualnim arenama. Društva i političari koji se brinu za svoje građane, a naročito one najmlađe, ne grade velebne stadione dok im školske dvorane izgledaju kao iz 1950-ih, već ulažu sve da mladim ljudima sport i fizička aktivnost postanu dostupni te navika i radost. Svim mladim ljudima, a ne samo onim imućnima.