Polazak u prvi razred osnovne škole veliki je trenutak u životu cijele obitelji, a osobito za dijete koje se prvi put susreće s novim pravilima ponašanja, novim licima, prostorom... Sve to predstavlja veliku promjenu te je na neki način, kažu stručnjaci, prvi veliki korak na putu ka zrelosti. Psihologinja Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Zagreba dala je za tportal.hr nekoliko korisnih savjeta za roditelje prvašića i djecu koja će prvi put sjesti u školsku klupu

Spremnost za školu nije izdvojena vještina, već kombinacija cjelokupne razvojne zrelosti, karakteristika i vještina djeteta koje olakšavaju prilagodbu na nove okolnosti i specifičan način učenja, ističe doc. dr.sc. Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Zagreba.

'U ranoj dobi učenje djeteta je prvenstveno spontano, potom u uvjetima organiziranog predškolskog odgoja kombinacija spontanog i reaktivnog učenja, dok se to s polaskom u školu i s većom zrelošću djeteta mijenja: ono može odgovoriti na nove načine učenja i prilagoditi se zadacima koji se pred njega ili nju postavljaju. Uz tjelesne karakteristike, važna je kognitivna, socijalna i emocionalna zrelost, jezične i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog mišljenja te općenito poznavanje svijeta u kojem dijete odrasta. Naravno, valja uvažiti individualne razlike i imati na umu to da svako dijete ima svoje jače i slabije strane', smatra ona.

Važnost roditeljske podrške u svim aspektima razvoja

Pritisak oko pripreme za školu, dodaje, mnoge roditelje može uznemiriti.

'Zna li moje dijete slova?', 'Govori li engleski?', 'Može li dugo sjediti?' - sve su to pitanja koja roditelji sebi postavljaju. Međutim to nije 'vježbanje', 'uškolavanje', 'pripremanje' ili intenzivni razvoj pojedine vještine. Danas svaki trogodišnjak zna da će 'jednom ići u školu' te je usmjeravanje na sljedeću fazu razvoja uz kompetentnog ili starijeg vršnjaka i odraslu osobu - dio odrastanja. Dijete živi u društvu i spontano uči o budućnosti: naučit će voziti bicikl bez pomoćnih kotača, jednom će znati plivati, narast će, znat će pisati... i ići će u školu nakon šestog rođendana. Djeca vide druge oko sebe, u obitelji i u vrtiću saznaju da su njihovi roditelji i drugi odrasli, kao i braća, sestre, išli u školu te da je škola mjesto učenja i dio života. Važno je da dijete tijekom odrastanja ima podršku u svim aspektima razvoja i važne informacije od odraslih u skladu s dobi, da raste u uvjetima koji su poticajni za razvoj socijalnih vještina i emocionalne zrelosti te razvija odnose u kojima će se osjećati sigurno. Osim ako ima specifičnih teškoća u nekom području razvoja, o ciljanoj pripremi za školu ne bi trebalo izdvojeno ni govoriti - ona je dio općeg razvojnog puta', objašnjava Profaca.

KAKO OLAKŠATI POLAZAK U ŠKOLU

Preporuke za roditelje prvašića

Govorite djetetu o školi kao o mjestu učenja i života s djecom i učiteljima.
Ne gradite sliku idealnog učitelja, već realne osobe koja pomaže djeci i kojoj je stalo.
Nemojte dijete plašiti školom, pomognite mu u razvijanju pozitivnih stavova prema školi i učiteljima.
S djetetom nabavljajte pribor za školu, nastojite stvoriti ugodnu atmosferu. Prije prvog razreda zajedno napišite ime na bilježnice, osmislite s djetetom radni prostor.
Pokažite ponos, recite djetetu da imate povjerenja u njegove sposobnosti i da ste uz njega ako mu treba pomoć. Razgovarajte na koje načine može zatražiti pomoć od vas, tko mu još može pomoći kada nešto ne razumije ili ima problema. Nemojte učiti s djetetom, ali budite dostupni ako treba pomoć. Neka od prvog dana škola bude njegovo mjesto i njegov život. Uživajte s djetetom, a ne umjesto djeteta.
Na vrijeme razgovarajte s djetetom o svim svakodnevnim promjenama koje slijede i kako će se na njih prilagoditi: promjene ritma i navika, odlazak do škole, samostalnost... Možete se unaprijed igrati nekih situacija, neka dijete pred vama vodi u aktivnostima: npr. otključavanje vrata, kako prijeći cestu, kako pitati za pomoć... Zajedno dogovorite pravila.
Uvježbajte s djetetom put do škole, upoznajte ga s osobama koje će se o njemu brinuti za vrijeme vaše odsutnosti. Provjerite zna li dijete važne podatke: adresu stanovanja, vaše brojeve telefona, gdje radite i dr.
Budite djetetu podrška ne samo u prvim danima, već i kasnije. Osim što ste mu izvor sigurnosti, možda će ga trebati zaštititi od nekih situacija u odnosima s djecom i odraslima. Neka zna da ste vi ona osoba kojoj će se obratiti za pomoć ako stvari krenu naopako.
Pokušajte manje procjenjivati, ne govorite djetetu da ne radi dobro i da može bolje. Svako dijete, osobito mlađe, radi najbolje što može. Zamislite kako biste se osjećali da nakon svakog vašeg završenog zadatka netko kaže da sigurno možete bolje...

Naravno, o školi kao mjestu u koje će dijete ići nakon vrtića sigurno nećemo prvi put započeti razgovor kad dijete krene na obavezne liječničke i psihološke preglede, dodaje.

'O školi dijete razgovara s roditeljima i odgajateljima kao o nekoj budućoj stepenici razvoja i mjestu kojem se zajedno vesele. Važnost predškolske ustanove je također velika, kao i suradnja vrtića, obitelji i škole u olakšavanju prijelaza iz jednog razvojnog razdoblja u drugo. Dijete treba odraslu osobu (roditelja) kao podršku kako bi 'svijet bio sigurno mjesto' u kojem razvija privrženost uz bliske osobe. Uz vođenje roditelja, važna su pozitivna roditeljska očekivanja i entuzijazam za koji je važno da je primjerenog intenziteta jer prevelik i preintenzivan entuzijazam može spriječiti dijete da govori o osjećajima koji možda i nisu tako entuzijastični kad zamišlja razdoblje koje ga očekuje. Smirena i pozitivna orijentacija prema učenju i radoznalosti može pomoći djetetu da lakše prihvati zahtjeve koji se postavljaju pred njega', kaže Profaca.

B. Profaca: 'Važnost predškolske ustanove je također velika, kao i suradnja vrtića, obitelji i škole u olakšavanju prijelaza iz jednog razvojnog razdoblja u drugo' Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Međutim, ističe, puno je važnije ono što ne treba činiti, tj. kako ne otežati djetetu.

'Važno je da školu ne prikazujemo kao mjesto u kojem djetinjstvo prestaje i počinju obaveze te mjesto u kojem se dijete stalno procjenjuje. Važno je da ne govorimo da će dobivati 'samo petice jer je najpametnije', niti da će 'vidjeti kako je to kad dobije jedinicu'. Stvaranje pritiska oko budućeg uspjeha daje poruku djetetu da vrijedi ovisno o tome kakve su mu ocjene. Također, nije dobro zbunjivati dijete strahovima i autoritetom odraslih, što još nije upoznalo. Unatoč možda dobrim namjerama, djetetovo postignuće u školi ne treba ni povezivati unaprijed s nagradama i kaznama. Škola je, kao i sve druge situacije, samo dio života. I nije najvažniji. Dakle, općenito gledajući, kao i inače u komunikaciji s djecom, poželjno je više slušati i pratiti tempo, osjećaje i razinu znatiželje u djeteta, uz što manje opterećivanja vlastitim očekivanjima, pretjeranom idealizacijom ili pak vlastitim strahovima vezanim uz polazak u školu', kaže psihologinja.

Polazak u prvi razred, dodaje, za cijelu je obitelj često vrlo stresan.

'Nažalost, danas roditelji često doživljavaju polazak u školu kao vlastiti stres uslijed pritiska društva, a ponekad i same škole, za što boljim uspjehom djeteta. Odrasli čija djeca kreću u školu mogu je doživjeti i kao mjesto procjene njih kao roditelja. Taj doživljaj roditelja može biti nerealan, iako je, nažalost, često realan. Pri tome se može dogoditi da zaboravimo da je dijete i dalje dijete i kad postane učenik te da postoje velike razlike među djecom, a čak i razlike u postignuću pojedinog djeteta u različitim fazama odrastanja, što je povezano s vanjskim događajima u obitelji i izvan nje. Osim uzbuđenja i očekivanih reakcija pred odrastanjem, novinom i promjenom, većina djece neće doživjeti veliki stres ako odrasli ne vrše pritisak na njih. Ukoliko roditelji doživljavaju pritisak zbog djetetovog polaska u školu, važno je da znaju da to nema veze s djetetom te da mu svojim prevelikim očekivanjima mogu štetiti. Odrasli su odgovorni za sebe i to kako riješiti pritisak koji osjećaju (realan ili ne), ali je važno da to ne bude na način prijenosa pritiska i uznemirenosti na dijete. Ukoliko su to učinili, važno je to vidjeti kao znak da nešto u svom postupanju treba promijeniti', smatra Profaca.

SAVJETI ZA RODITELJE

Vodite računa da dijete i dalje ima vremena za igru

Oduprite se ritualima svakodnevnog ispitivanja. Radije pokazujte interes za ono što dijete samo govori, budite prisutni i slušajte, razgovarajte s djetetom općenito i radije ga pitajte 'Kako si?' umjesto niza uvijek istih pitanja o školi i učenju, savjetuje psihologinja Profaca.
Polaskom u prvi razred imajte strpljenja za adaptaciju djeteta na nove uvjete. Očekivanja i zahtjevi školske sredine mogu predstavljati stresnu situaciju i potrebno je određeno vrijeme kako bi se djeca privikla. Vrijeme prilagodbe, kao i u svim novim situacijama, očekivano je. Prihvatite i razdoblje čežnje za starim prijateljima u vrtiću unatoč uzbuđenju i veselju u novoj situaciji.
Vodite računa da dijete i dalje ima vremena za igru. Tjelesna aktivnost i socijalna interakcija su važne za djecu u svakodnevnom životu. Pri tome ne mislimo na organizirani sport, nego prvenstveno na svakodnevnu tjelesnu spontanu aktivnost, igru i kretanje, i to ne pred ekranima. Naravno, u planiranju organiziranih (pa i sportskih) aktivnosti slijedite djetetov interes. Ali ne žurite. Pokušajte ne podlijegati društvenom pritisku i uključivati dijete u gomilu slobodnih aktivnosti samo zato što to 'svi rade'.
Nemojte se bojati ako je djetetu dosadno kad nije u školi. Dosada je dio odrastanja i ona u sebi krije velike mogućnosti. Ukoliko djetetu ne damo priliku da uopće upozna vrijeme u kojem mu je dosadno, ono će biti izgubljeno ako se jednom nađe 'bez posla', doživjet će sebe neuspješnim. Zato je važno da djeca imaju mogućnost nestrukturiranog vremena u kojem će istraživati i unutrašnji i vanjski svijet - to je početak kreativnosti. Budite dostupni djetetu ako o tome želi s vama razgovarati ili biti s vama.

Bez obzira koliko godina imamo, kaže ona, često se sjećamo svojih školskih iskustava, onih osoba i stvari koje su nas u školi veselile i onoga što nas je odbijalo od nje.

'Većina nas odraslih lako može odgovoriti na pitanje jesmo li voljeli školu. I to nam je pokazatelj koliku pridajemo važnost privrženosti školi u vlastitom životu', rekla je.

'Kad govorimo o privrženosti kao trajnoj emocionalnoj povezanosti osoba kroz vrijeme i prostor, obično mislimo na obitelj, na roditelje i djecu, na prijatelje. Sigurna privrženost, koja se primarno ostvaruje u obitelji, oslobađa djecu i daje im hrabrost za istraživanje svijeta i stvarnosti. Međutim danas znamo da je moguće biti privržen i školi, tj. osjećati pripadnost školskoj zajednici te odnosima s vršnjacima i nastavnicima. Pozitivni odnosi nastavnika i učenika – bliskost i podrška – olakšavaju prilagodbu učenika, doprinose razvoju socijalnih vještina, promiču školska postignuća, potiču ustrajnost i osobni razvoj', rekla je.

Poboljšavanje kvalitete odnosa nastavnika i učenika, dodaje, temeljna je pretpostavka ostvarivanja pozitivnih ciljeva odgoja i obrazovanja.

'Nažalost, danas roditelji često doživljavaju polazak u školu kao vlastiti stres uslijed pritiska društva, a ponekad i same škole, za što boljim uspjehom djeteta', kaže Bruna Profaca Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

'U novijem istraživanju Instituta za društvena istraživanja u našoj zemlji pokazano je kako je podrška nastavnika i privrženost školi povezana s predanošću u izvršavanju školskih obaveza, boljim školskim uspjehom, većom pouzdanošću i ustrajnošću djece, boljim odnosima s vršnjacima, većim optimizmom i zadovoljstvom životom. I što je dodatno važno, mladi s boljom podrškom nastavnika više vole školu! Naravno, važno je kakva je škola u kojoj djeca doživljavaju podršku i kojoj su djeca privržena. Zato su važni pozitivni postupci nastavnika: osjetljiva i topla interakcija s djecom, dobra pripremljenost i očekivanja (ali ne isključiva usmjerenost na ocjene), podrška autonomiji učenika, promicanje prosocijalnog ponašanja među djecom te neprisilno i nenasilno vođenje. U nekim za dijete stresnim okolnostima u životu škola može biti i važno mjesto i značajan zaštitni faktor kako se ne bi razvila rizična ponašanja. Škola razvojem privrženosti između djece i nastavnika te nastavničkom podrškom djeci postaje i prostor intervencije svoj djeci, a osobito onoj koja zbog svojih ili okolinskih činitelja trebaju i više podrške od drugih. Zato je važno i ohrabrujuće kad od djeteta čujemo: 'Volim školu!'', ističe Profaca.

Raniji polazak u prvi razred škole: Prednosti i mane

Neka djeca ranije polaze u prvi razred osnovne škole, a kako kaže Profaca, o tome je osim roditeljske potrebna stručna procjena.

'Osim kronološke dobi, kao prvom polazištu, spremnost za školu ovisi o djetetovoj tjelesnoj, kognitivnoj i emocionalnoj zrelosti, socijalnim vještinama, razvoju jezičnih i komunikacijskih vještina, samostalnosti i drugim karakteristikama. Djeca se u svakom od tih aspekata mogu razlikovati, bez obzira na sličnu kronološku dob. Većina djece koja su školski obveznici u optimalnom su razdoblju za početak školskog učenja. Međutim kod neke djece se u obitelji ili u vrtiću opažaju karakteristike koje mogu upućivati na mogućnost ranijeg početak školovanja. Zrelost za školu se procjenjuje i u odnosu na zahtjeve koje škola postavlja. U nekim zemljama se djeca ranije uključuju u školu nego kod nas, ali tamo je i obrazovni sustav drukčiji, tj. drukčiji su zahtjevi pred djecu mlađu od npr. šest godina. Ukoliko se predloži raniji polazak u prvi razred, valja na umu imati, osim kratkoročnih, dugoročne posljedice. Iako dijete možda izuzetno zadovoljava aktualne zahtjeve, valja procijeniti kako će se na to konkretno dijete odraziti uvjeti školovanja npr. za pet godina, kad će odrastati i sazrijevati kao mlađe od drugih (što uključuje ne samo kognitivni, već i emocionalni i socijalni razvoj)', objašnjava Profaca.

Stručna procjena mora voditi računa o tome postoje li dugoročni rizici, koliko će neko dijete moći zadovoljiti i kasnije zahtjeve školovanja, koliko će biti zrelo za nove izazove, pa i mogući neuspjeh, a ne samo mogućnost učenja i svladavanja programa u prvom i drugom razredu, čemu mnoga djeca uz današnje sveobuhvatno poticanje u obitelji i izvan nje možda i već ranije udovoljavaju, dodaje ona.

'Ukoliko ne procjenjujemo na taj način, može se dogoditi da ne slijedimo najbolji interes upravo za to pojedinačno dijete. Dakle, kao i u svemu u radu s djecom, ne postoji načelan odgovor u donošenju odluka o pojedinom djetetu, već je uz roditeljsku potrebna stručna procjena. Ne treba se povoditi samo za trenutnom željom odraslih i djece, već valja voditi računa o individualnim karakteristikama i razvoju, zahtjevima škole, dugoročnoj prilagodbi, kontekstu odrastanja, ali i podršci koju dijete ima u obitelji i školi', rekla je psihologinja.