Deseci su i deseci, znamo to svi koji nešto putujemo po domaji, spomenika Franji Tuđmanu posađeni diljem Hrvatske. Neki su se ustobočili po glavnim trgovima, neki pak samo kao krajputaši, široka je lepeza tih lokacija, baš kao i umjetničke potkovanosti njihovih tvoraca – od serioznih akademskih kipara do samoukih drvodjelaca, kamenoklesara ili ljevača betona. Ne treba stoga nikoga čuditi što je većina tih uradaka ispala poprilično karikaturalno i parodično te ostala predmetom sad već višedesetljetne sprdnje, kako domicilnog stanovništva, tako i slučajnikâ u proputovanju.

Samoukim portretistima ne treba odveć zamjerati – oni su svoje nakaradne kipeke krenuli raditi iz dubine srca, iz najdubljeg ikonodulskog poriva, pa što im već ispadne, ispast će, pa nek laže selo i nek lažu ljudi. Malo me, međutim, zbunjuju ozbiljni, visoko obrazovani ljudi, oni koji su godinama uvježbavali oči i prste, trenirali međuigru introspekcije i ekspresije, kontemplirali o mogućnostima prepoznatljivog individualnog autorskog izričaja, i o mnogim još stvarima.

Svakome je od njih, siguran sam, već na prvu loptu bilo jasno da su i fizionomija i statura Franje Tuđmana izuzetno, kako da blago kažem, nesklone trodimenzionalnom figurativnom portretiranju. Ponajprije zbog naočala, naravno, ali i zbog tek nekoliko njegovih prepoznatljivih, karakterističnih gesta i grimasa, izbrojivih na prste jedne ruke. Baš zbog tih otegotnih okolnosti – u to sam jednako siguran – svaki je akademski kipar morao prvo pomisliti na neku simboličnu apstrakciju, ali što da se radi kad svaka od onih petstotinjak jedinica lokalne samouprave želi imati „svojeg“ Tuđmana, a na čelu su im, u golemoj većini, likovi koji hoće da se bez ikakve dvojbe odmah vidi da je to naš Franjo, a ne neki tamo leptirov san ili znak zabrane skretanja u bespuća povijesne zbiljnosti.

I tako se cijeli niz cijenjenih diplomiranih skulptora upuštao u izazov života: portretirati prvog predsjednika države u kojoj za umjetnost nikad nema novca i slati skice ili makete na natječaje skrojene prema likovnom ukusu općinskih, mjesnih i gradskih načelnika. Kako to izvesti, a ne blamirati se neinventivnošću i poluamaterizmom? Već dva dana guglam i komparativno pregledavam te radove i, priznajem, malo se čudim samom sebi zbog toga: nije da i ranije nisam prepoznavao stanovite simptome mazohizma u svome karakteru, ali ovo je ipak mrvicu prevršilo mjeru. Počeo sam brojati na koliko je kipova prvi predsjednik prikazan u odijelu, na koliko u dugom zimskom kaputu (u kakvom smo ga izuzetno rijetko imali priliku vidjeti) a koliko puta u nečemu – od pojasa naniže – nalik loše skrojenoj togi, izloženoj orkanskoj buri.

I na kraju zaključio sljedeće: najuspješniji su portreti zapravo biste, u dimenzijama onih na Zrinjevcu, sve (naročito vukovarska) osim one što izgleda kao da je naša izuzetno uspješna i plodna skulptorica poželjela u Bjelovaru prikazati klona Franje Tuđmana i Alojzija Stepinca. A od onih koje prikazuju cijelu figuru „oca domovine“ najuspjelijom mi se – nemreš bilivit! – čini splitska kolaboracija kipara Zorana Jurića i arhitekta Branka Silađina. Silađinova granitna kocka na koju Jurićeva ideja očinski položenog dlana i zabrinuto pognute glave (tako da ne moramo gledati u lice, bravo!) i minimalistički stilizirana „odjeća“ ponajbolji su među dosad izvedenim pokušajima prikaza cijele figure. Uz to, spomenik je smješten na lokaciji što je istovremeno i dovoljno atraktivna i dovoljno neprimjetna svakom prolazećem slučajniku ili namjerniku. Ako je išta dobro u svome gradonačelničkome mandatu Kerum ostavio Splitu, onda je to ta skulptura, baš na tome mjestu.

Ukoliko se netko dobrohotan nakon gornjih redaka zabrinuo za moju psihičku stabilnost – nema frke, sve je isto ko i lani. Ako se pak kome učinilo da se spomenicima Tuđmanu bavim iz čiste dokolice i usred besposličarenja, e, tek takve ću razočarati. Naime, povod i okidač za ovo mukotrpno istraživanje i ispisivanje osvanuo mi je prije nekoliko dana na portalu Slobodne Dalmacije, pod naslovom Pred vrata Splita stiže novi Tuđmanov spomenik, 'Kerumov' na Rivi bit će mala maca: 'Predsjednik kontemplira nad morem'. Hej, takvome mamcu ne bi odolio ni bengalski tigar, pa kako bi mogao olinjali mačor poput mene? Kliknuo sam, naravno, a onda mi je pred očima osvanuo doista neočekivan prizor.

Zamislite, recimo, da se Niko Kovač, trener Wolfsburga, tri minute prije istrčavanja na travnjak, u svlačionici užasno posvađa s cijelom momčadi, pa ga oni zguraju u kut, svuku mu košulju i hlače, bace ih na pod i bijesno izgaze kopačkama. Igrači potom psujući krenu prema terenu, a on, što će, obuče to sve nagužvano nazad, zavrne rukave, zgrabi statut njemačkog nogometnog saveza i zastane uz aut-liniju i pokuša dozvati kapetana: „Hallo, du Arschloch, wo sind meine Schuhe?!“. Neki mu je zloćko, naime, učinio dodatnu psinu i sakrio mu cipele, tako da je naš Niko morao pred javnost izići sasvim bos…

Ne, pardon, to ipak nije Niko, nego maketa spomenika Franji Tuđmanu koji će, samo se još malo strpite, resiti novouređeni park u Podstrani. Autor mu je akademski kipar Ivan Kujundžić, a u kratkom domoljubno-uzvišenom intervjuu razjasnio je čitateljstvu brojne nedoumice, mada ne i sve. Nagužvanom košuljom i hlačama nije htio (kako bi neki podli um mogao pomisliti) sugerirati da gospođa Ankica nije bila baš najvještija s glačalom, nego – evo, kopipejstam:

– Želio sam u jednom – Franju Tuđmana kao znanstvenika i državnika, sva u pokretu, koji se u kontemplaciji podno tvrdoga kamena nad morem divi ljepoti domovine nam Hrvatske.

Onako pupačićevski: “... i gledam more i gledam more zlato, I gledam more gdje se k meni penje, I dobro jutro kažem more zlato, I dobro jutro more more kaže, I zagrli me more oko vrata...”

Baš tako, na tragu ovih Pupačićevih stihova izmodelirati Tuđmana koji slobodno šeće ovim hrvatskim ljepotama koje nas i njega nadahnjuju hrvatskom poviješću, od kneza Branimira i ratnika Domagoja, Trpimira i Sabora kralja Tomislava! (…) Tako je, skulptura figurativno modelirana s valovima mora i vjetra asocira na čitava tisućljeća lutanja bespućima, kroz oluje i bure do uspostave tisućljetnog hrvatskog sna i borbe za nezavisnošću. S tim refleksijama mora i bure, državnik simbolično podiže ruku k zastavi i suncu, kao najvišim idealima i simbolima, svjetla i domovine.

Aha, znači, to su zapravo valovi, vjetar i kamen, ta Dalmacija i Dalmatinci koje je Tuđman, svi znamo, toliko ljubio, a ne nekakva banalna posljedica glačanja neuštekanom peglom. Šteta što je intervju ispao nedovoljno izdašan, pa da doznamo i zašto je Kujundžićev Tuđman vitak kakav je zadnji put možda bio u ljeto 1946., zašto mu je desna podlaktica tako švarcenegerovski nabildana a lijevi biceps izraženiji negoli u vrijeme kad je bio predsjednik Jugoslovenskog sportskog društva Partizan? I zašto je, na kraju krajeva – bos?! Da smo dobili odgovore i na ta pitanja, potpuno bi nestala mogućnost da neki zluradi um skulpturu prokomentira riječima: „Vrati se, Norrise, oprostit ću ti što sam te tukao, samo da ti pročitam meni najdražu pjesmu Josipa Pupačića“.

Ali, sve u svemu, zadovoljan sam: ovo je dosad najsmjeliji i najveći iskorak prema apstrakciji u spomeničkom komemoriranju prvog predsjednika RH. Jedva čekam da prođe svečano otkrivanje, pa da skoknem do Podstrane i smijem se i smijem… Čemu? A moru, bogati, čemu bih drugom?

*Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.