Mi smo u ratu imali veliki problem kako prepoznati tko je civil među neprijateljima. Je li civil onaj tko se tako odijeva, a ima skrivene namjere? Ako se došlo u mogućnost, takve se ljude likvidiralo – tako je pred osječkim sudom svjedočio bivši ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić, dodajući da je takvo postupanje bilo nužnost jer je zemlja bila izložena vanjskoj agresiji i unutarnjoj pobuni i bila je „puna petokolonaša“.

Svojim šokantnim svjedočenjem ratni je ministar, pozvan pred sud kao svjedok obrane, zapravo potvrdio optužnicu protiv dvojice pripadnika policije, jednog zapovjednika i jednog specijalca, koji se terete za ratne zločine nad civilima srpske nacionalnosti u Sisku, konkretno za ubojstvo najmanje 24 osobe. Vekić je potvrdio da su likvidirani civili, u gradovima pod kontrolom hrvatske vlasti, i to samo na osnovu procjene imaju li skrivene namjere. Nije objasnio tko je radio takve procjene, na osnovu čega, samo na osnovu etničke pripadnosti, po čijem ovlaštenju… Ali je implicirao da su se faktički samovlasne i proizvoljne likvidacije, praksa gora od prijekog suda, smatrale ne samo dopustivim nego i poželjnim.

Vekić tvrdi: Hrvatske danas ne bi bilo da se nije tako radilo. I sam zna da to nema mnogo veze s međunarodnim pravilima ratovanja, ali, po njemu, počinitelji su egzekucija zaslužni za obranu i opstanak Hrvatske. Heroji premda zločinci! Zastrašujuće je da su ljudi s takvim uvjerenjima mogli biti ministri. Vekićevo svjedočenje faktički funkcionira kao priznanje da su se zločinačke likvidacije civila devedesetih događale ne kao eksces, nego kao državna politika. Uz znanje i blagoslov tadašnjih najviših državnih dužnosnika, koji će ih i danas glatko proglasiti normalnim, opravdanim i nužnim. Nekadašnji ministar policije nije obranio dvojicu optuženih, koji su mu inače bili podređeni, nego je optužnicu proširio na dobar dio Tuđmanove vlasti. Optužio je i samog sebe kako još nitko nije.