Premda ljubitelj ovog marginaliziranog programa javne televizije, zadnjih sam dana po zadatku uglavnom gledao prvi i drugi program, kako bih vidio na koji način stariji kanali pomažu najmlađem bratu u pronalaženju publike. I što sam pronašao? Pa, vjerovali ili ne, samo specijaliziranu emisiju 'Iza ekrana' koja se bavi HTV-om i ne više od jedne najave Trećeg programa dnevno na Prvom programu! Nakon skoro svih najava za Prvi i Drugi program HTV-a u jutarnjim, popodnevnim i večernjim satima, ne slijede najave za sadržaje Trećeg programa, među velikim brojem emitiranja džinglova za emisije Prvog ili Drugog programa, nema džinglova za emisije Trećeg programa, premda je upravo on sjedište uistinu impresivnog broja ozbiljnih, ambicioznih emisija (Treća povijest, Trikultura, Animatik, Klasici crtanog filma, Dobro jutro: kultura, Treći element, Stand Up 3, Intervju tjedna, Peti dan, Posebni dodaci ...) od kojih su neke nastale tek u ovoj sezoni, pa bi ih valjda trebalo predstaviti javnosti.

U tim emisijama pokrivaju se teme iz opće kulture, svjetske i domaće povijesti, novih medija, politike, filma, kazališta i sličnih područja, pa je valjda svima jasno kakva je važnost njihova emitiranja na javnoj televiziji. No prva dva programa, čini se, nisu time impresionirana, pa na njima nisam naletio čak ni na najave filmova i igranih serija s Trećeg programa, a takvi su sadržaji bili prepoznati kao vrijednost čak i prije programske revolucije ekipe Domagoja Novokmeta, na čiji se rad nastavila sadašnja uprava HRT-a.

Odgovornost televizije

Naravno, ne gledam televiziju stalno, jer spadam u sretnike koji imaju posao, pa ne mogu tvrditi da mi nije promaknuo neki trag Trećeg programa na starijim kanalima. No jasno je da tih tragova nema dovoljno. Podosta sam pažnje posvetio tom zadatku, uz pomoć nekoliko kolega koji također vole male ekrane, pa mi se čini kako je nebriga HTV-a za Treći program golema, što ne mogu ispraviti ni napori u njegovu promicanju na novim medijima (primjerice, na društvenim mrežama). Izgled većine emisija mog najdražeg kanala jasno govori da im je proračun uglavnom minijaturan pa bi HTV, kada već ne ulaže dovoljno u njihovu proizvodnju, morao uložiti neki napor u njihovo reklamiranje. Ako ova kuća sama ne reklamira svoje najvrednije proizvode, iluzorno je očekivati da će netko drugi nadoknaditi tu rupu. Netko će reći, ma koga briga za kulturu kada je informativni program HTV-a u krizi?

No nisam saborski zastupnik ni član političke stranke, pa mi informativni program nije prioritet, a kultura je, uostalom, podjednako važna zadaća HTV-a kao i informiranje. Također, ne govorim ni o kvaliteti niti o koncepciji pojedinih emisija Trećeg programa, premda bi se i o tome moglo raspravljati. Prije te rasprave, međutim, mislim da se moramo složiti oko činjenice da ozbiljna medijska kuća (financirana javnim novcem i pretplatom) mora plasirati svoje proizvode prema temeljnim pravilima televizijske i reklamne struke. To znači da su, primjerice, voditelji i urednici novih emisija trebali gostovati na starijim kanalima i emisijama već i prije nego što su one uopće i startale, emisije Trećeg programa trebale bi imati najave na prva dva programa, a unutarnji preustroj HTV-a nije smio dovesti do raspada na glavne programe, koji se međusobno reklamiraju, i sporedne koji nemaju tu prednost. Televizija mora imati cjelovitu programsku viziju.

Naravno, čisto sumnjam da sve privatne televizijske kuće zadovoljavaju uvjete pod kojima su dobile svoje dozvole, a svejedno ih nitko ne dira, no praćenje njihova programa prepuštam komentatorima boljih živaca. Nije, uostalom, nepravedno udarati samo po HTV-u, jer on ima puno veću odgovornost prema javnosti od privatnih televizija. Da pojednostavnim – svi smo mi vlasnici HRT-a, pa nam ta kuća mora podnositi račune baš kao što uprave privatnih televizija moraju podnositi račune svojim vlasnicima. Dakako, država mora paziti na obavljanje javnih funkcija javne televizije, kao što mora paziti na poštivanje pravnog sustava i raznih ugovora u programima svih televizija (i HTV-a i RTL-a i Nove i svih ostalih). Drugi mediji imaju kontrolnu ulogu jer pomažu upravi HRT-a da bude bolja, a kontrolorima medija da budu efikasniji. Nazovite me idealistom (ljepši naziv za budalu), ali na ovome bi složno trebali raditi novinari i kritičari koji se bave medijima.

Zašto se tajne kriju?

Dok nove emisije na prva dva programa HTV-a često predstavljaju tek preradu prošlosezonskih, a neke bi se uistinu nove emisije (primjerice, 'Subotom ujutro') dosta dobro uklopile i na komercijalne kanale, Treći program donosi obilje pravih i kvalitetnih novosti. Zašto, dakle, javna televizija ne poklanja pažnju svojim najsvježijim, najnovijim i najizrazitije javnim sadržajima? Prije svega, ta televizija je golem, desetljećima kaotično upravljan sustav u kojem je uvijek bilo teško uspostaviti koordinaciju, tek dijelom zato što stalno treba paziti na to tko je predsjednikov, tko HDZ-ov, a tko HNS-ov čovjek, te tko s kim dogovara raspodjelu fotelja.

Danas čak i Laburisti pokušavaju upravljati HRT-om, što zapravo i nije tako čudno ako su istinite priče da su njihovi igrači prisavske igre prijestolja svojedobno bili diskretni igrači HDZ-a i ljudi od povjerenja Antuna Vrdoljaka. Pretpostavljam, doduše, da je ovaj kaos samo nastavak modela upravljanja iz doba Televizije Zagreb, kada je tom tvrtkom prvi put ravnao i Goran Radman, a jako se dobro znalo koja frakcija Saveza komunista ima koje pozicije i ljude u toj kući, a koje u Vjesniku, na Omladinskom radiju (današnji Radio 101) ili u tzv. omladinskom tisku. Mnogi akteri današnje medijsko-političke scene stasali su u doba propadanja jugoslavenskog medijskog i političkog sistema, a i danas primjenjuju strategije upravljanja i političkih borbi iz tog vremena.

Osim svega navedenog, na HTV-u se očito nije nikada dovoljno razvio osjećaj ponosa zbog pripadnosti toj kući, osjećaj rada na zajedničkom projektu za javno dobro. Da se taj osjećaj razvio, nove emisije s Trećeg programa ne bi bile nove – odavno bi bile razasute po čitavom programu i ne bi trebalo rezervirati poseban kanal za ozbiljne sadržaje. Nisu za to, dakako, krivi obični zaposlenici te kuće, jer ovu ribu treba čistiti od glave. To što se, izgleda, nitko od čelnika medijske kuće, ili barem njena prva dva televizijska programa, ne brine o trećem kanalu, možda je čak i logično u ovakvoj situaciji. Dakako, sada je zastupljenost javno korisnih sadržaja na HRT-u neizmjerno veća nego što je bila prije kratkotrajne Novokmetove, a potom potencijalno dugotrajnije Radmanove ere. Ima sjajnih emisija i filmova i na prva dva programa, pa na svemu tome treba čestitati i sadašnjoj upravi. No, neprijatelj nikada ne spava, ima ga na raznim stranama i u svim strankama, pa ne trebaju spavati ni oni kojima je stalo do HTV-a. Oni moraju stalno paziti i na političare i na uprave HRT-a koje se, iskustvo nas uči, mogu itekako odmetnuti od programa na kojima su zasjele u svoje fotelje.

Nego, jeste li primijetili da u ovom tekstu uopće nisam spomenuo 4. program? Ne, niste vi krivi što vam taj kanal nije pao na pamet. Njegova slaba uočljivost još je jedan gorući problem, važniji od curenja informacija i neposlušnih statusa na društvenim mrežama, pa i u tome Goran Radman, njegov ravnatelj programa Goran Rotim i ostali šefovi imaju još jako puno posla.