Hrvatska će za godinu dana vjerojatno ući u Europsku uniju koja ni izdaleka neće sličiti onoj Uniji iz vremena kada je Hrvatska otpočinjala proces pristupanja. Kao što smo u procesu pristupanja morali budno motriti što se 'tamo' događa, tako ćemo - kad jednom uđemo - morati budno motriti što se - ne više 'tamo', nego 'tu' – događa. Jer naša će korist od EU-a ovisiti i o kvaliteti znanja o Uniji i o vlastitom aktivnom sudjelovanju u tijelima Unije. Bez obzira na to kako će se Europa razvijati, ekonomski stabilnije zemlje će, naravno, imati značajniju ulogu, a za ekonomsku stabilnost je - baš zbog neizvjesne budućnosti - potrebno već sada imati viziju, strategiju i ciljeve. Hrvatskoj Vladi, usprkos težnjama da bude jak međunarodni politički igrač, upravo to nedostaje: ekonomska vizija, strategija i ciljevi.

Nedavno je visokopozicionirana savjetnica u institucijama EU-a, Maria Joao Rodrigues, na konferenciji u Zagrebu predstavila moguće scenarije budućnosti eurozone, pa i samog EU-a. Zemlje članice mogu nastaviti i dalje šeprtljati rješavajući krizu po krizu, što može dovesti do raspada monetarne unije. U tom slučaju se EU može fragmentirati i dezintegrirati, mogu nastati dvije razine EU-a s monetarnom i fiskalnom unijom manjeg broja članica ili sve (ili pak samo neke) zemlje članice mogu ostvariti potpunu monetarnu, fiskalnu i političku uniju.

Joao Rodrigues naglašava da nitko ne može predvidjeti budućnost jer će ona ovisiti o političkim akterima koji moraju jasno iskazati što žele. Naravno da Joao Rodrigues kao aktivna sudionica razvoja EU-a i njenih institucija, posebice Lisabonske strategije, vjeruje u političke aktere. No politički akteri ne žive u nekoj drugoj galaksiji, već pred sobom uvijek imaju neke nove izbore, zaokupljeni su osobnim ili stranačkim rejtingom, nažalost i više nego kreditnim rejtingom svojih država i eurozone. Da bi sagledali što se nalazi u kristalnoj kugli, ekonomisti bi možda trebali udružiti snage sa sociolozima, političkim znanstvenicima, psiholozima, u nekim slučajevima čak i s psihijatrima.

Možda bi bilo dobro ponovo iščitavati literaturu iz 1980-ih i 1990-ih, kad su brojni autori (primjerice Landes, Jones, Olson, Kindleberger, Diamond, Sowell) analizirali zašto je uopće i kako Europa postala tako prosperitetna i svjetski dominantna. Možda bi se tako moglo doći do odgovora kako ponovo prosperirati i - ako je već nemoguće dominirati – kako barem ne zaostajati.

Možda bi Europljani morali početi shvaćati da nisu bogom dani, da se ekonomski i politički centri mogu pomicati i da će prije ili kasnije možda morati abdicirati s trona. Velike će mentalne promjene biti potrebne da se počne shvaćati da na svijetu ima puno drugih koji jednostavno više rade, manje troše i imaju znatno manja očekivanja od svojih država. Čak i unutar same Unije oni koji rade više prolaze bolje i još uvijek mogu trošiti i imati velika očekivanja od svojih država, ali upitno je do kada.

Možda bi se trebalo više osvrtati i na utjecaj kulture i institucija koje Landes, primjerice, proučava (odnos prema radu, štednji, poštenju, strpljenju, upornosti) i na razine transparentnosti, odgovornosti i sudjelovanja građana. Sve to može utjecati na znanja i inovacije kojima Europa toliko teži.

Poseban je problem Hrvatske i drugih 'problematičnih' europskih država što njihovi građani imaju vrlo slična očekivanja i jednako nepovoljne demografske okolnosti poput građana iz bolje stojećih europskih država.

Bez obzira hoće li EU nastaviti dalje šeprtljati, fragmentirati se i dezintegrirati, razvijati se na dvije razine ili ostvariti potpunu fiskalnu, monetarnu i političku uniju svih članica, bez vlastitih hrvatskih napora da se radi više, tj. da se poveća konkurentnost, smanje vanjski i unutarnji deficiti i povećaju stope zaposlenosti, Hrvatska će sasvim sigurno nastaviti dalje šeprtljati.

Oklijevanje, slabost i nekompetentnost lidera EU-a da povuku pravovremene i odlučne poteze i posljedice takvog ponašanja trebali bi biti velika lekcija hrvatskim liderima. Dok se liderima EU-a i može djelomično oprostiti zbog institucionalnih i proceduralnih manjkavosti Europske komisije, Europskog parlamenta, Europske monetarne unije itd., hrvatski lideri nemaju tu mogućnost isprike. Hrvatski lideri imaju mandat, imaju većinu u parlamentu i jednostavno moraju odraditi svoj posao. A njihov posao su strukturne reforme uz istovremenu fiskalnu konsolidaciju, što bi zajedno moglo utjecati na porast konkurentnosti, zaposlenosti i razinu duga.

Hrvatska Vlada, nažalost, i dalje šeprtlja, neprestano šalje kontradiktorne poruke, a čak ne poštuje ni zakone. Iako je po zakonu bila obavezna objaviti Strategiju Vladinih programa za 2013-15. do sredine svibnja i Smjernice ekonomske i fiskalne politike za 2013-15. do sredine lipnja, Prijedlog Strategije je predstavila tek sredinom srpnja, dakle dva mjeseca nakon zakonskoga roka. Ako se i Smjernice objave s dva mjeseca zakašnjenja, sredinom kolovoza, skraćuju se zakonom zacrtani rokovi za rasprave i pripremu kvalitetnog prijedloga proračuna za 2013.

Ne samo da se ne drži zakona, nego Vladi očito nije ni stalo do građana. Iako je kasnila čak dva mjeseca, Vlada je ponudila Strategiju koja od slova do slova nudi identičnu viziju, strateški cilj i dvanaest općih ciljeva objavljenih u Strategiji HDZ-ove vlade iz 2010. Zar je zaista moguće da nova Vlada nema vlastitu viziju, strategiju i ciljeve, različite od vizije, strategije i ciljeva HDZ-ove vlade? Zašto smo onda imali izbore? Zašto onda uopće i imamo novu Vladu?

Nepoštivanje zakona, nedostatak Vladine vizije i nedostatak transparentnosti trebali bi nas brinuti možda i više od budućnosti eurozone. Hrvatska jest mala zemlja i naša sudbina itekako ovisi i o sudbini EU-a, no Vlada bi stalno trebala imati na pameti izreku: 'Da bismo imali sve, moramo sami i napraviti sve.' U suprotnom, Hrvatska bi mogla završiti među zemljama koje Joao Rodrigues spominje u sva četiri scenarija: 'zemljama ulovljenima u zamku recesije/stagnacije, koje će potaknuti emigraciju i odljev mozgova, što će dodatno pogoršati situaciju'.

Nobelovac T. Sargent piše da fiskalne krize znaju voditi političkim revolucijama. No hoće li se ostvariti Sjedinjene Države Europe? Je li moguće centralizirati fiskalne režime i smanjiti nacionalne autonomije? Budućnost eurozone je neizvjesna jer oni koji još uvijek imaju ne žele plaćati za one koji nemaju, a oni koji nemaju ne žele izgubiti samostalnost (to, doduše, ne žele ni oni koji imaju). Zbog toga će se teško ostvariti najnoviji Van Rompuyev prijedlog 'Prema istinskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji', a predviđa značajno pojačan državni intervencionizam i fiskalnu centralizaciju koji bi - umjesto da ih povećaju - mogli samo smanjiti europsku konkurentnost i ekonomski rast. S obzirom na različite kulture i običaje, velike demokratske deficite i nedostatke vizija kako u tijelima EU-a, tako i u vlastitoj vladi, teško je uopće reći treba li željeti ili ne da se ostvari taj prijedlog.

EU će se sigurno mijenjati, no značajnije promjene ne mogu se dogoditi brzo. Hrvatska nema druge opcije nego se priključiti Uniji i pokušati svojim trudom popraviti ekonomsko stanje u svojoj zemlji. Istovremeno treba budno pratiti razvoj zbivanja i aktivno sudjelovati u tijelima EU-a. Samo ekonomski stabilna, informirana i aktivna Hrvatska moći će ostvarivati koristi od EU-a bez obzira u kom se smjeru situacija u Europi bude dalje razvijala. Kako to postići u državi s Vladom bez ekonomske vizije, strategije i ciljeva?