U nepravedno zapostavljenoj zbirci popularnoznanstvenih eseja 'Ekonomski paradoksi' mog prijatelja, ovdje višekratno spominjanog Petra Filipića, pod rednim brojem osam našao se i rad s naslovom 'Zakon rastuće granične korisnosti' i podnaslovom 'Što bi se dogodilo nakon dvanaestog sendviča'. Da sad ne prepričavam cijeli šarmantni esej (a ponajmanje filozofsku teoriju utilitarizma i njezine reflekse na ekonomiju) reducirat ću ga samo na ono što mi je za ovu priliku korisno, da ne kažem utilitarno.

Elem, ponudiš čovjeku ukusan sendvič za pet kuna, on ga zadovoljno smaže i naruči još jedan isti takav. Može, kažeš mu, ali ovaj je četiri kune; tip se zbuni ali pristane, tko ne bi, pa iz gušta – malo i iz znatiželje - naruči i treći koji je, vidi vraga – tri kune! I tako redom, dok ne dođemo ne samo do besplatnog sendviča, nego i do onog poslije njega, uz koji ćeš žderonji dati i jednu kunu. Uz sljedeći će dobiti dvije, uz još jedan tri i potom se, vrlo vjerojatno, ili ispovraćati ili bolno zgrčiti na tlu, a od same pomisli na sendvič s poklonjenih pet ili čak šest kuna doživjeti katatonički napadaj.

Tako nekako, kao taj požderuh, osjećam se i ja potkraj ovog nogometnoga prekomjernoga granatiranja. Od 62 dosadašnje utakmice na svjetskom prvenstvu pogledao sam sve koje sam mogao, njih barem 35, a ni ove zadnje dvije, danas i sutra, sasvim sigurno neću propustiti. Volim gledati nogomet, što ću. Ali samo, štono bi se reklo, unutar svoja četiri zida, po mogućnosti sa sinom – najdraže nam je odabrati suprotstavljene ekipe, pa se međusobno podbadati. To sam, valjda, pokupio od svojeg starog koji mi je bez ikakvog objašnjavanja još kao klincu usadio osjećaj da je glavni smisao zajedničkoga gledanja manje važnih utakmica (a rijetko je koja uistinu važna, budimo realni) upravo u mogućnosti uzajamnoga, da prostite, podjebavanja. Zaigraju, recimo Angola i Estonija, nas se dvojica eci-peci-pec podijelimo i zabava može početi. A onda sudac odsvira kraj i mi zaboravimo na sve osim, eventualno, nekog dojmljivog poteza na terenu ili kakve efektne gledateljske dosjetke. Poslije, eventualno, još par dana razmjenjujemo verbalne ili vizualne domišljaje koje raznorazni vragolani siju po internetu, i to je to.

Volim, kažem, gledati nogomet. Točka. Ništa oko same te igre, koja ponekad bude uistinu prekrasna, ne volim, baš ništa. Ne volim kasnije raspravljati o utakmicama (tuđi su decibeli uvijek u pravu, to vam ne trebam crtati), u životu nijednu nisam gledao u kafiću ili na trgu, kladionice obilazim kao lazarete, malo mi dođe mukica kad navijačke jedinke ozbiljno govore 'mi' o timu za koji drukaju, odurni su mi sezonski i polusezonski 'prijelazni rokovi' za preprodaju roblja a još odurniji pusti milijuni, i transparentni i zamračeni, koji mijenjaju vlasnike u tim transferima poslije kojih ni CIA tjednima ne može dokučiti tko sad za koga i dokad ima igrati i ljubiti grb na dresu kad zabije gol.

Krajnje mi je, naravno, odbojno i sve što se događa i priča u vezi sa zemljom domaćinom ovogodišnjeg svjetskog prvenstva. Od 200 milijardi dolara ulupanih u to da ti zemlja postane vrlo antipatična u očima većine onih koji su dosad prema njoj i tebi bili sasvim ravnodušni, pa sve do zapadnjačkoga licemjerja što vatrometno pršti na sve strane svih ovih godina otkako je Katar kupio domaćinstvo. Nitko više, recimo, ne spominje ni dugine boje na kapetanskim trakama niti nedostupnost piva za navijače, a onih 6.500 dalekoistočnih radnika koji su, vapilo se, poginuli gradeći stadione što će već od prekosutra postati savršeno nepotrebni, njih se, te radnike, prestalo spominjati čim je u rijetkim zapadnoeuropskim medijima objavljeno kako su glavni izvođači radova na tim monumentalnim arenama bile, hm, zapadnoeuropske građevinske tvrtke, mahom francuske i njemačke. Ne katarske.

A kad smo već kod tih 6.500 žrtava i priče o njima, dajte pliz, ko VAR-sobu vas preklinjem, bacite oko na ovaj link. Ne poznajem autora, štoviše – prvi put čujem za njega, ali vidim da si je dao ohoho truda i oko prikupljanja podataka i oko pisanja besprijekorno čitljivog i zanimljivog teksta koji baca potpuno drugačije svjetlo na temu oko koje smo se mjesecima svi zgražali i snebivali. Stvarno, uzmite desetak minuta za čitanje, neće boljeti, dapače.

Nabrojao sam gore cirka dvije petine svega što me nervira oko samog igranja nogometa (primjećujete da domaću ligu nisam ni spomenuo?) a nemam se tome kako izmaknuti jer me granatira, raketira i bombardira sa svih strana. Postoji ipak jedna stvar koju mogu izbjeći svjesno, namjerno i sa zadovoljstvom zbog vlastite skrbi za mentalno zdravlje: praćenje dočeka naših reprezentativaca u Zagreb. Televizor ću u nedjelju uključiti tek u 16.01, kad se krenu nadmetati katarski plaćenici Messi i Mbappé, u radno vrijeme suigrači iz (katarskoga, a čiji bi bio?) PSG-a, pa Kylianu obojci a Lionelu šampionski pehar. Kako će se to sudački izvesti, kojim sve intervencijama u korist Argentine (jer, ozbiljno govoreći, na ovom turniru jedino Francuska igra nogomet koji nije samo efikasan nego i prilično atraktivan, a Messijance se favorizira na svakom koraku, odmah od one uvodne saudijske šamarčine) to me zanima daleko više od glazbeno-scenskog, je li, spektakla s Jurom Stublićem, Krnjavim kazalištem, Zaprešić Boysima i promuklo kriještećim izjavama publike koja će četvrte ili treće mjesto na svijetu slaviti kao da se Romelu Lukaku nikad nije ni rodio.

Ma da sam još stoput i Hrvat i navijač, ja za taj trinaesti sendvič zbilja nemam želuca.