"Naći će se modalitet kad se ima volje", odgovorio je umirovljeni pukovnik Mijo Crnoja na novinarsko pitanje o tome po kojem bi se kriteriju sastavljao njegov zamišljeni i obećani Registar izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa. Ej, ljudi, ništa konciznije i točnije u zadnje vrijeme nisam čuo! Doista, volja je najvažnija, a kad je već na početku ima u dovoljnoj mjeri, trijumf je neminovan.

Naravno, sama volja ipak nije dovoljna, pa su tijekom njenog provođenja neizbježne i stanovite usputne omaške te nehotični previdi, na temelju kojih se onda modaliteti modificiraju, sve do optimalnoga konačnog rješenja. Budući da Hrvatska više vremena nema, putovanje do konačnog rješenja i trijumfa volje valjalo bi što više ubrzati i skratiti. Zato, evo, javljam se kao stopostotni dragovoljac, na raspolaganje za žurnu izradu kriterija glede upisa u RIHNI, Registar izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa. Svježe obrijan, gledam se u ogledalo, šamaram losionom, raščlanjujem i bilježim:

- potpuno sam Hrvat; nemam ni predaka niti rodbine ni u jednoj od država nastalih raspadom Jugoslavije. Štoviše, takvi ne postoje ni u jednoj drugoj državi svijeta, uključujući čak i Kanadu, jadnik.
-nikad nisam bio ni u Savezu komunista niti i u jednoj kasnije nastaloj političkoj stranci. Baš kao ni itko u mojoj užoj i široj obitelji, luzeri svi skupa.

-imam sve sakramente osim posljednje pomasti, ali nisam vjernik; naslijeđenu pripadnost kršćanskom i katoličkom civilizacijskom krugu doživljavam kao i, otprilike, svoju krvnu grupu ili nacionalnost: niti sam to sam birao, niti se toga mogu odreći, niti mi to itko može oduzeti, smradu komunjarskom.

-zalažem se za pravo homoseksualnih osoba na bračnu zajednicu, iako sam svojedobno (mislim, 2010.) od njih svrstan na listu deset najvećih homofoba godine. Doduše, bio sam tek deseti od deset, što otvara prostor dvojbama jesam li samo jadni pedeur provocateur, ako ne i nešto gore.

-uvjeren sam da bez Tita i njegovih partizana nikad ne bi bilo nikakve Republike Hrvatske, a još sam uvjereniji da u povijesti moga naroda nema većeg izdajnika, zlotvora, pizduna i kukavice od Ante Pavelića. Sve koji misle obrnuto smatram budalama i ološem. Ovo sam zapravo trebao staviti na prvo mjesto na listi, đubre jugonostalgičarsko.

- gradeći se dotad nezainteresiranim, bivšom sam Jugoslavijom krenuo intenzivnije putovati tek nakon što se raspala i poslijeratno primirila, prevarant jedan plaćenički!

- nijednom u životu nisam nogom kročio u sportsku kladionicu, nesposobnjaković.

- nisam bio hrvatski branitelj u Domovinskom ratu. Bio sam samo novinar, kao i prije i poslije rata. Od kraja 1993. do konca 1998. pisao sam čak i za "Feral Tribune", podrepina šoroševska. Da stvar bude zanimljivija, šest prvih mjeseci 1995. bio sam i izvršni urednik u Goldsteinovom i Pusićkinom časopisu "Erasmus", što me čini još podrepnijom podrepinom.

-nikad nisam napisao nijednu lijepu riječ o Franji Tuđmanu (osim u ironičnom kontekstu) niti o ijednome kasnijem predsjedniku Republike Hrvatske, a sve predsjedničke simbole - od izmišljenoga grba, preko lente i one jadušne povelje, do karikaturalnih crvenih mundira - od početka držim katastrofalno sramotnim idiaminovskim postkolonijalnim kičerajem, čime konstantno pokazujem potpuno nepoštovanje prema najvišoj demokratskoj instanci, svinja nepristojna.

-nikad nisam bio prijavljen na Zavodu za zapošljavanje, čak ni u vremenima kad sam bio bolno bez posla, majmun nesposobni.

-onomad 2001., kad je Lučin dopustio da novinari dobiju uvid u tajnopolicijske transkripte i izvještaje, na papirima s mojim imenom pisalo je "Kategorija: ekstremizam", a što bi drugo. Unatoč takvoj kategorizaciji, u cijelom su mojem šupljem registratoru bila samo dva lista papira, i to gotovo sasvim prazna, baš kao i svakom dobro istreniranom udbašu stare škole.

-u ovom trenutku, po mojoj slobodnoj procjeni, Poreznoj upravi dugujem oko šest tisuća kuna, govno jedno ratnoprofitersko!
- u prvoj godini prvog mandata Ive Sanadera, za svoj sam prvi roman dobio pet od šest najvećih nacionalnih književnih nagrada, ali i danas se ljotićevsko-masonski prefrigano pravim da je to bilo, kao, slučajno.

- više sam puta ovdje pisao protiv nelegalnih kampera ispred Savske 66, ne krijući to da ih smatram hadezeovsko-kaptolskom petom kolonom i plaćenim tražiteljima marmelade preko putra po kruhu svrh pogače, srbočetnik jedan nezahvalni!

-na prošlim sam izborima glasao za OraH, kreten gubitnički kriptodarkerski, jebla me "Crna ruka", da me jebla!

- nemam nijednu dionicu nijedne domaće ili strane tvrtke, nikad nisam radio ni u jednom tijelu državne ili lokalne uprave, niti u kakvom javnom poduzeću, debil nesposobni.

-iskreno se nadam da papa Franjo nijednom tijekom pontifikata neće doći u Hrvatsku, osim zato da bi svojim potpisom i navoštenim prstenom pred svjedocima i javnim bilježnikom ovjerio temeljitu, socijalno pravednu reviziju konkordata. I sad vi recite da nisam, pored svega nabrojanog, još i trofazni balija!

-često mi se ne da navijati za hrvatske klubove i reprezentacije, jer sam uvjeren da iza njih stoje pljačkaši, sjecikesaški ološ, trgovci robljem i ini zločinački umovi. Što za me onda reći do li - mučko đubre!

-gadi mi se sveopći medijski ushit otkrićem da će Tim Building - u prijevodu: Tihomir Građevina - prezentaciju svojeg premijerskog programa pred sabornicima obaviti, wow, uz pomoć tajnog, najnovijeg i najsofisticiranijeg NASA-inog programa, kojem su ruske službe navodno već dale kodni naziv - Power Point. Zašto mi se gadi taj ushit? Zato što sam jado jadni, gorštački neopismenjen za praćenje informatičkog napretka i zato što ni dan danas ne razmjem da slikom govore tišća rječiju.

-mislim da je Hrvatska uistinu najljepša zemlja na planetu, ponajprije zato što je u tako malešnom prostoru zgusnuto toliko dijametralnih različitosti, od geomorfoloških i klimatskih, do dijalektalnih i mentalitetnih. Nažalost, umjesto da je nasele neki ljudi, ma kako se kolektivno nazvali, koji bi znali svakog dana orgastički uživati u svem tom šarenilu, naselili smo je mi idioti, moroni, surovo sebični bezdlaki primati, usputni talog zapadne civilizacije iz kojeg svako malo proviri neki šuplji mjehurić koji bi sve te boje oko sebe silom pretvarao u jednu jedinu, svoju nijansu sive. Pa sad sami recite - zar nisam cmoljo ranoromantičarski, Servantes iz Maloga mista, beskorisno smetalo, stršeći parazit na zdravom, ravnom i glatkom tkivu sive kore hrvatskih nacionalnih interesa? Zar nisam zaslužio da moje ime, kao ime prvog osviještenog dragovoljca, bude zlatnim slovima upisano pri samom vrhu (čak su i abeceda i azbuka mojoj strani, to sam preko starih udbaških veza sredio) RIHNI-a, Registra izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa, ma gdje bili?

Nadam se da sam ovim kratkim popisom (u stručnim rukama, naravno, propjevao bih i barem triput ovoliko, znamo mene) ne samo pripomogao bržem sastavljanju kriterija za iznalaženje modaliteta za konačno rješenje, nego i osnažio volju barem ponekog čitatelja da se i sam dragovoljno pridruži Registru. Dovraga, ako su u tri godine od objavljivanja Registra hrvatskih branitelja na njemu osvanule dvije tisuće potpuno novih imena, red bi bio da napokon i mi pokažemo koliko nas ima.