'U Južnoj Americi osjetio sam sličnu atmosferu kao kod nas krajem 80-ih, kada sam bio srednjoškolac. Osjetio sam da ljudi imaju dušu, kako bismo mi rekli u Dalmaciji – žive po starinski, s manje tehnologije. Sad kad sam u ozbiljnijim godinama, shvatio sam da je to najbliže onome što zamišljam kao idealno mjesto za život. Ljudi su temperamentni, ali nisu agresivni - zemljopisna pozicija na Karibima je idealna.'

Tako danas, u 52. godini, govori Siniša Vuco, zvijezda hrvatske estrade (koju je svojedobno nazvao 'gomilom govana') i odnedavno stanovnik karipskog otoka Margarita u Venezueli. Iako bismo, umjesto zrnca mudrosti iskusnog moreplovca koji je svoju barku usidrio usred Kariba, od Vuce prije očekivali oproštajni govor u maniri pokojnog protojutjubera Save iz Kikinde, u kojem nas sve skupa nabija na onu stvar, i u ovom oproštaju od Hrvatske Vuco je, kao i kroz cijelu karijeru, šizofreno kontradiktoran.

Naime nedugo nakon sindbadovskog odaziva zovu karipskih sirena, u istom razgovoru za Večernji list Vuco ispaljuje baražnu vatru planova i projekata koje je zacrtao do prosinca, dok ne utekne u Venezuelu. Te trostruki album s 30 novih pjesama, te novi album Živog blata, za koje je ovog puta snimio 120 pjesama, te dueti s Lidijom Bačić i Halidom Bešlićem. Zlobnici bi ga priupitali je li poderao onu izjavu danu kod javnog bilježnika 2009., dosta godina prije Bože Petrova, u kojoj se odriče članstva u Hrvatskoj glazbenoj uniji te prekida državnopravne veze s hrvatskom estradom (ne odričući se gaža i tantijema).

No pitanja i pokušaji tumačenja Vucinih poteza su, kao što znamo, potpuno uzaludan posao, jer on od početka karijere vrluda između nepomirljivih polova popularne kulture i zdravog razuma. Još kao darovit tinejdžer na bujajućoj splitskoj sceni u jeku raspada bivše države vozio je paralelne karijere: jednu na estradnom frontu, nadahnut sladunjavim sarajevskim popom, te drugu u metal bendovima Evil Blood i Witchcraft.

Prvu tijekom devedesetih dodatno profilira uskačući u cipele estradnog zabavljača, a drugu bilda kroz alter ego generala Vasilija Mitua u hard rock bendu Živo blato, svojevrsnom post-yu produžetku Vatrenog poljupca, pa kasnije još luđem bendu Klanje ljudi. U prvoj je klasični balkanski tip bludnika koji ne može odoljeti alkoholu, a žene ga podižu iz pepela mamurluka, dok u drugoj isprepliće stripovske motive, komplekse tinejdžera metalca i mizoginiju, nazivajući žene kurvama i koketirajući s temom pedofilije.

Skakutanjem između dvaju tada ljuto zaraćenih tabora – folkerskog i rokerskog – na prijelazu između dvaju stoljeća stvara kultnu sljedbu među obje klike. Na Vucinim folk terevenkama u seoskim diskotekama, ali i na nastupima Živog blata u rock klubovima, u prvim redovima podjednako luduju cajkeri i metalci. Dodatnog safta percepciji ekscentrične zvijezde Vuco daje katkad potpuno suludim intervjuima, u kojima na pasja kola vrijeđa svoje neprijatelje, ponajviše iz estradnog tabora, a u zvijezde kuje popkulturne ikone koje su ga formirale, od Texa Willera do Milića Vukašinovića.

Danak svojoj blagoglagoljivosti nije platio ni upornim propalim izletima u politiku: teško je reći koji je od pokušaja gore završio – oni s neovisnom listom za Sabor ili posljednja kandidatura za gradonačelnika Splita ispred Beljakova HSS-a, kad je streamao vlastito drndanje s terase stranačkih prostorija u Marmontovoj. Nije mu presudilo ni nošenje pištolja bez dozvole, ni vitlanje istim pred vozačem autoprijevozničke tvrtke koji mu se usudio odbiti povesti plakate za nastup u Njemačkoj. No preko šamaranja supruge Jelene, koju je napao nakon proslave rođendana s prijateljicama, pravosuđe nije moglo prijeći. Supruga je povukla prijavu, no sud mu je po službenoj dužnosti 2007. odrezao 10 tisuća kuna kazne i psihosocijalni tretman, čime će načeti niz osuđivanih zlostavljača žena u povijesti hrvatske popularne glazbe.

Posljednji istup pokazuje da je Vuco preživio i kulturu otkazivanja, što je još jedan šizofreni obrat u karijeri u kojoj ih nije nedostajalo. Vuco dobro zna što govori pričajući o 'starinskom životu, s manje tehnologije', kojemu je posvjedočio na Karibima. Život je to u kojemu rock i folk mogu egzistirati u miroljubivoj koegzistenciji, Google slabo pamti dvadesetak godina stare sudske presude, porezne vlasti ne pitaju previše za izvore prihoda, a uvijek je otvoren i mali moreuz kroz koji stari mornar može doploviti kući, složiti nekoliko gaža, natovariti još malo dukata na brod i nastaviti plovidbu nemirnim estradnim vodama. Barem dok se priče o čovjeku koji je pomirio folk i rock, jedne od rijetkih s hrvatske estrade koja zaslužuje taj tretman, za neku solidnu pinku ne dohvati Netflix ili sličan tehnološki div. Moramo priznati, bez obzira na sve – jedva čekamo.