Proteklih nekoliko dana proveo sam u intenzivnoj i nažalost bezuspješnoj potrazi za dnevničkim zapisima Josipa Horvata 'Preživjeti u Zagrebu (1943.- 45.'). Htio sam autora citirati doslovno i s točnim nadnevkom bilješke, umjesto da to činim po sjećanju na čitanje početkom devedesetih, ali budući da te važne knjige nije bilo ni na jednoj adresi gdje sam pitao, morat ću prepričati detalj kojeg dosad, koliko sam uspio pratiti, nije spomenuo nitko od komentatora ove friške zadomno spremnosne ujdurme ustašofilnih ropotarničara.

Dakle, početkom 1945. (ali ne bih se usudio zakleti da posrijedi možda nije i druga polovica '44., ne zamjerite) Josip Horvat bilježi kako pošta po nalogu ustaškog redarstva počinje isključivati liniju svakom civilu koji se na telefon ne oglasi sa 'Spremni!'. Kužite to? Frajeri s centrale nasumce napiknu vaš broj i, ako se javite sa 'Spremni!', samo spuste slušalicu. A ako se oglasite običnim 'Halo?', 'Molim?', ili ijednom drugom riječju - kvrc, cvik - ostajete bez telefonske linije! Što će vama telefon, ako niste spremni za njega? Zar nije za Hrvatsku bolje ako se vama takvima isključi telefon, pače brzoglas?

Kad takvu informaciju doznate po prvi put - a riječ je o crtici iz svakodnevice, jednoj od onih bilješki, naizgled usputnih, koje o duhu vremena govore daleko više i dojmljivije od svega što se upisuje u službenu povijest - jednostavno morate zastati s čitanjem i zamisliti sebe samog u takvoj situaciji. Morate zamisliti kako povazdan strepite hoće li vam žena, dijete ili dementna baka ispravno uzvratiti na telefonski poziv, onako kako ste im objasnili da se odsad mora, ili će u slušalicu kazati nešto drugo, nešto protuhrvatsko? I što bi se moglo dogoditi ako netko od njih, nedovoljno koncentriran, nespremno izgovori baš to nešto krivo? Hoće li vlast stati na običnom isključivanju telefonskog broja (jao, daj bože da bude samo to!), ili će doći po vas? Hm, samo po vas, samo po ženu ili munjenu babu, ili možda ipak po cijelu obitelj? Vaš stan, za pravo reći, uopće nije nezanimljiv...

Zamislite vlast koja je u četiri godine priuštila bezbrojne užase i štete svim svojim podanicima, čak i onim lojalnima, a još joj nije dosta. Sa svih strana je okružena neprijateljima, ali demonska nezasitnost tog moloha na izdisaju treba ih nove i nove, pa na kraju izjeda samu sebe, i tako sve do zadnjeg hroptaja.
A onda zamislite mentalni sklop onih koji sedamdeset godina kasnije i dalje štuju taj morbidni kukavički kult, prijesnim lažima pravdajući njegove bešćutne zločine i prozirnim vrdanjima pripisujući pozitivne konotacije simbolima tih zločina. Pokušajte proniknuti u razloge (ja probao, ali mi ne ide) zbog kojih je njima toliko važno da na nove generacije, fabricirajući sve jadnije i jadnije izmišljotine, prenesu tu 'Poglavnikovu bakteriju'. Zašto im je toliko bitno da sjeme tog zla nikad ne usahne? Koja je to dobrota i čovječnost, koja ljudska i kršćanska vrlina, po njima toliko duboko utkana u ustaški pokret i vladavinu, da je vrijedi predavati s koljena na koljeno, kao božemiprosti štafetu, tako da će je ponosno veličati čak i oni Hrvati koji se rode nakon novog ledenog doba, izazvanoga globalnom nuklearnom kataklizmom?

Dok nam sami, ali sasvim iskreno, ne otkriju tu svoju trajnožareću humanističku tajnu, hajdmo još zamisliti kako bi to izgledalo kad bi se ostvarili njihovi najmokriji snovi, kad bi ova njihova jeftina i besciljna provokacija s uvođenjem ustaškog pozdrava doista ušla u službenu uporabu u Hrvatskoj vojsci. (Nakon nevjerojatno uspješnog referenduma, naravno, jer oni znaju da su u pravu svi Srbi koji tvrde da su svi Hrvati ustaše i ustašofili.) Bi li se isluženi i iz stvarnosti odgurnuti ropotarničari tada zadovoljili tom pobjedom, pa sjeli i zaključili kako su do kraja ispunili svoju životnu misiju? Ma ne bi, normalno, nego bi sljedećom peticijom inicirali uvođenje tog pozdrava kao obvezatnidbenivog u sve javne službe. A kad bi im se i taj mokri san osušio (naravno, referendum više ne bi bio potreban), što bi im preostalo nego zahtijevati propis po kojemu se na svaki smartphone i iPhone hrvatskih operatera korisnik ugovorno obvezuje odazivati isključivo sa 'Spremni!', bez ikakvih dodataka i promjena. U suprotnom, pozivatelju će smjesta stići obavijest: 'Birani broj nije spreman i neće biti do daljnjeg'.

Što bi bilo sljedeće? Hm, recimo, osnivanje Povjereničtva za dodjelu međumrežnih, munjopoštanskih, liceknjižnih, cvrkutnih i inih adresa, zaporaka te avataridbenih identiteta - sve bi to svakome započinjalo sa 'Spremni!', a nastavljalo se trinaestoznamenačnim jedinstvenim osobnim brojem, zamjenom za onaj srbojudeokomunistički OIB. Ili obrnutim redoslijedom, ili pak sa 'Spremni!' na obje strane? Hmmm... O tome bi, vjerojatno, zaslužnici iz HAZU-a, HBK-a i braniteljskih udruga morali provesti temeljitu stručnu općidbenu raspravu.

A potom? Teško je to domisliti, ali nema brige. Na mladima spremnost ostaje, ima ih dovoljno za štafetno međunaraštajno pronošenje ustaške zločinačke, izdajničke, kukavičke, polupismene, licemjerne, šovinističke, pljačkaške, prljave, krezube, gubitnički frustrirane herostratske luči. Sve do smaka svijeta, ako treba. I na to su spremni: ako ništa drugo, umaknut će pred Apokalipsom prerušeni u bradate žene ili će se, u krajnjem slučaju, tad predati Englezima.