Kada su 6. studenog ove godine birači u američkim saveznim državama Maryland i Maine na referendumu većinski podržali bračnu ravnopravnost istospolnih parova, bio je to prijelomni trenutak borbe koja je započela prije više od dva desetljeća. Prethodno se do bračne ravnopravnosti dolazilo sudskim procesima (primjerice u Massachusettstu i Iowi) ili odlukom zakonodavca (New York), ali se sada na izborima dokazalo ono što sve ankete već neko vrijeme pokazuju, a to je da je natpolovična većina Amerikanaca za gej brak, dok su samo prije osam godina dvije trećine bile protiv. Događa se i dogodila se velika društvena promjena, koja naravno nije nastala preko noći, nego je rezultat procesa koji je započeo još 1989., kada je Andrew Sullivan u časopisu The New Republic objavio esej pod naslovom 'Here Comes the Groom: A (Conservative) Case for Gay Marriage'. U njemu je Sullivan iznio tezu da je širenje bračnih prava na istospolne parove 'društveno konzervativan' politički stav, te pledirao da se pokret za LGBT ravnopravnost usmjeri prema ostvarivanju prava na brak, koje će omogućiti gej parovima 'više socijalne kohezije, emotivne sigurnosti i ekonomske promišljenosti'.

Uslijedila je velika rasprava unutar američke LGBT zajednice, koja se u tom trenutku donekle oporavljala od epidemije AIDS-a, a danas je jasno kako su zagovornici bračne ravnopravnosti pobijedili u odnosu na one koji su imali volšebnije ideološke ciljeve, poput dekonstrukcije opresivne, heteropatrijarhalne institucije braka. Trebalo je pak proći 15 godina javnog zagovaranja, lobiranja, medijskih istupa gej parova, prosvjeda i Povorki ponosa, debata u novinama, na televiziji ili uživo, pa i sudskih sporova da se vrhovni sud savezne države Massachusetts 2004. odluči izjednačiti prava heteroseksualnih i homoseksualnih parova, jer bi sve drugo bila neravnopravnost. Nakon toga je u osam godina gej brak legaliziran u još nekoliko saveznih država, no tek je u 2012. uspio osigurati natpolovičnu većinu na referendumu, dakle 23 godina nakon što je Sullivan objavio svoj utjecajni tekst, odnosno od prve javne artikulacije želje za bračnom ravnopravnosti.

Bračna ravnopravnost kao društveni proces

Slične su puteve prošle i ostale države svijeta u kojima postoji gej brak, s time da nikad ne treba zaboraviti na nacionalne specifičnosti i različita povijesna iskustva, od kojih ovisi mnogo toga. Zajedničko je ipak svima što se unutar LGBT zajednice artikulirala ljudska i politička želja za brakom, te da je na ostvarivanju tog cilja radilo – i još radi – desetine ako ne i stotine tisuća gejeva i lezbijki, njihovih roditelja i prijatelja, heteroseksualnih podržavatelja i naravno aktivista. Istospolne parove se moglo vidjeti u medijima, kako na ulici traže pravo na brak, ali i unutar svojeg šireg socijalnog kruga, koji je tako počeo razumijevati da ljubav dvije osobe istog spola zaslužuje jednako poštovanje i zakonsku zaštitu kao ljubav dvije osobe različitog spola. Ulazilo se u polemike, pisalo komentare i knjige, snimalo se reklame, lobiralo među političarima, tražilo savezništvo sindikata, poticalo slavne da istupe u ime bračne ravnopravnosti, a sve to uz konstantne uvrede vjerskih fundamentalista i nimalo loše organiziranih protivnika LGBT ravnopravnosti. Svaka je pobjeda u borbi za bračnu ravnopravnost bila izborena, a ne poklonjena zahvaljujući milosti bilo koje pozicije moći.

Taj širi kontekst valja uzeti u obzir kada se promišlja donošenje Zakona o životnom partnerstvu, koji je hrvatskoj LGBT zajednici i cijeloj javnosti obećala vlada Zorana Milanovića. Već je osnovana radna skupina za izradu zakona pri Ministarstvu uprave Arsena Bauka, koja se redovito sastaje, a njen konačni rezultat bi trebao biti zakon koji će istospolnim parovima omogućiti većinu prava kakva nudi tradicionalni brak, otprilike kao njemački Homo-Ehe iliti homo-brak. U praksi to znači da će se sklapanje životnog partnerstva događati kod matičara, da će parovi razdvojeni državljanstvom ubuduće moći živjeti zajedno, da će se bolesnog partnera/icu moći bez problema ili suvišnog objašnjavanja posjetiti u bolnici, te niz drugih prava – pravnici mi kažu da ih je šezdesetak – (i obaveza!) koje ljudi u raznospolnim brakovima uzimaju zdravo za gotovo.

Zakon o životnom partnerstvu bi trebao proći redovitu parlamentarnu proceduru i javnu raspravu te stupiti na snagu od početka 2014. godine, a njime bi, smatram, trebali biti zadovoljni i protivnici bračne ravnopravnosti istospolnih parova i LGBT zajednica. Prvi jer se ne bi diralo u svetinju zvanu brak (a i napravila bi se zakonska segregacija gej parova, a homofobi obožavaju maštati o segregaciji LGBT osoba), a drugi jer bi se konačno na adekvatan način zakonski prepoznale i regulirale istospolne zajednice. Također bi se u povijest poslao neupotrebljivi i od nikoga konzumirani Zakon o istospolnim zajednicama iz 2003., koji je omogućavao da se politika hvali svojom velikodušnošću prema LGBT zajednici, iako je spomenuti zakon savršen primjer mrtvog slova na papiru.

Hrvatska LGBT zajednica nije zaslužila brak

Ali što je s ravnopravnošću, uskliknut će dio LGBT zajednice, zašto bi se zadovoljili bilo čime manjim od pravog braka?! Moj odgovor na to je sljedeći: Hrvatska LGBT zajednica nije spremna za bračnu ravnopravnost, nije ju zaslužila. Nema potrebe u detalj ponavljati tuđe historijske linije, ali je ipak potrebna kolektivna akcija, solidarnost i politička osviještenost koja se još uvijek nije ostvarila.

Za početak, nisu se jasno i javno artikulirali intelektualno uvjerljivi argumenti za bračnu ravnopravnost, što naravno ne znači da ih nema, nego da nije dovoljno reći 'pa vidi Španjolsku' ili 'ja to hoću' kako bi se stvorili društveni i politički uvjeti otvaranja institucije braka istospolnim parovima. Moguće je da mi je promaknuo taj tekst (jer ih više od jednog sigurno nema) u kojem se i hrvatske LGBT pozicije zagovara gej brak, pa se unaprijed ispričavam potencijalnom autoru/ici. Bez uvjerljivog ideološkog i teorijskog temelja, u konzervativnom i homofobnom društvu poput hrvatskog borba za bračnu ravnopravnost će se pretvoriti u neartikulirano mucanje i ispaljivanje floskula o ljubavi. Potonje može biti simpatično ali baš i ne znači mnogo u političkoj areni, gdje se ova bitka vodi, a ni u javnosti koji želi vidjeti prave ljude i pravu ljubav, zbog čega će u konačnici i promijeniti negativno mišljenje prema homoseksualnim parovima i njihovim pravima.

Ništa mi manje nije problematičan ni stav uvrijeđene zaslužnosti koji je također prisutan, a prema kojem je cijela stvar odgovornost vlade koja bi trebala donijeti idealan zakon, i ako to ne učini onda će neki gejevi i lezbijke biti jako uvrijeđeni zbog toga. Od te uvrijeđenosti naravno neće biti nikakve konkretne koristi za LGBT zajednicu, kao ni od izražavanja razočaranja što se netko drugi ponio jednako nezainteresirano prema pravima LGBT zajednice kao i ona sama u velikoj mjeri. Politika je umjetnost mogućeg, ali prvenstveno i pitanje moći, a moć se sigurno ne stiče tako što se drugima prepušta djelovanje u tvoje ime – što je i općenito recept za razočaranje i pasiviziranje u društvu.

Razlike u pristupu LGBT udruga

Ono oko čega se sada itekako vrijedi aktivirati jest donošenje najboljeg mogućeg Zakona o životnom partnerstvu. Stoga se ispostavlja iracionalnim priopćenje Kontre i Iskoraka, u kojem traže da se mijenja Obiteljski zakon, iako za to nema ni trunke političke volje, kao i odluka ovih udruga da u biti sabotiraju radnu skupinu Ministarstva uprave iz razloga koje meni nije moguće dokučiti. Nije da nisam pokušao, između ostaloga i odlaskom na diskusiju na koju su pozvali Kontra i Iskorak, a koja se pretvorila u jednosatni monolog Sanje Juras o tome kako oni već deset godina (neuspješno!) lobiraju za bračnu ravnopravnost, te namjeravaju istim metodama to i nastaviti... Do konačne pobjede 2050.?

Zato mi se pametnijim čini pristup Udruženja Zagreb Pride, čiji je cilj kroz konstruktivno sudjelovanje u političkom i zakonodavnom procesu stvoriti što bolji Zakon o životnom partnerstvu, koji će pomoći istospolnim parovima u stvarnom životu sada i odmah, bez čekanja na nekakvu utopiju duginih boja. Donošenje takvog zakona će, između ostaloga, osnažiti i cijelu LGBT zajednicu, dok bi još jedan neuspješan juriš na Obiteljski zakon – ponovno bez kritične društvene mase za njegovo mijenjanje – ostavio istospolne parove s neupotrebljivim zakonom iz 2003., a mnogobrojne i vrlo moćne protivnike bračne ravnopravnosti s unaprijed osiguranim trijumfom.

A trebalo bi biti baš obratno: Zakon o životnom partnerstvu ima veliki potencijal da postane simbolički, politički i praktični trijumf LGBT zajednice u Hrvatskoj, kao i jedno od dugoročno najutjecajnijih postignuća aktualne vlade, te cijelog društva. To je prilika koju se ne bi smjelo propustiti.