Ako se Hrvati ponose nekom stereotipnom krilaticom o sebi, to je ona da smo nacija od četiri i kusur milijuna izbornika. Svi smo ovdje uvijek pametniji od onoga tko je plaćen za vođenje nogometa, a nerijetko smo i u pravu. Pogotovo sada kad je nogomet, kako klupski tako i reprezentativni, vjerojatno na najnižim granama od proglašenja hrvatske samostalnosti.

No zamislite na trenutak da Zdravko Mamić nije bog i batina hrvatskog nogometa, da sjedite u Sheratonu na mjestu Davora Šukera i da možete birati novoga izbornika. Koji set karakteristika smatrate potrebnim za mjesto na klupi hrvatske reprezentacije?

Hladniji i racionalniji poželjeli bi prije svega sposobnog trenera kojega si možemo priuštiti, bilo domaćeg ili stranog koji bi znao posložiti naše zvjezdice tako da u reprezentativnom dresu pružaju makar onoliko koliko daju matičnim klubovima. Onaj domoljubniji dio javnosti, koji još uvijek ima PTSP od Ćirinog trećeg mjesta, inzistirao bi da izbornik bude Hrvat, čvrsta ruka i motivator, pa eto, ako i propadnemo, do propasti nas je doveo – naš čovjek.

Koliko možemo vidjeti po komentarima nakon skandaloznog, ali očekivanog imenovanja Ante Čačića, dojučerašnjeg trenera Mamićevog mikrosatelita, ovaj segment javnosti nije toliko nezadovoljan. Nakon što prospu poslovičnu žuč zbog posljednje lakrdije u režiji Mamića i Šukera, 'umjereni' komentatori će ipak ustvrditi kako je izbornik 'Hrvat, miran i skroman čovjek', kao da ga bilo što od toga kvalificira da, kako u ugovoru stoji, naredne tri godine dresira Modrića, Mandžukića i društvo.

Još intenzivniji prkos dolazi iz reakcija na najavu da će Čačiću na klupi društvo praviti Joe Šimunić, uvijek za dom spreman, koji i dalje ima podršku onih što taj ustaški poklič doživljavaju benignim citatom iz domaće opere. Javnost tako glođe još opasniju Mamićevu kost trenirajući domoljublje na tempiranoj bombi koja ništa nije naučila ni iz deset utakmica kazne, ni iz pustih stotina tisuća eura plaćenih zbog nacizma na tribinama, a, koliko vidimo, ni iz oduzimanja bodova nakon kukastog križa na Poljudu koji bi mogli presuditi u raspletu kvalifikacija.

OK, kad smo apsolvirali da smo dotakli dno dna, prijeđimo na hipotetski scenarij rješenja problema: nekim se čudom plasiramo na Euro, Turudiću njegov sud odredi zabranu ispijanja kave s Mamićima (i općenito, s bilo kim), braća zbilja završe u zatvoru, Šuker s nekom ljepoticom nestane u pravcu egzotičnog otočja na kojemu ima tajne račune (taj će se uvijek izvući), HNS stvarno odriješi kesu i dovede Jürgena Kloppa. Svi se napale – to je to, sad će vrhunski trener napraviti atmosferu i izvući maksimum iz naših. Najveći hipster među trenerima odvede ekipu u Gorski kotar na mjesec dana kondicijskih priprema otvorenog tipa oličenih u bježanju od medvjeda po Risnjaku, a navečer im uz vatru pušta speed metal legende iz Rurske oblasti. Na prvoj utakmici Eura protiv Švicarske, Kloppu na klupu doleti kapa francuskog policajca, on je revoltirano fijukne natrag kad nam Josip Drmić zabije, naša rastrčana igra se počne raspadati, Mandžukić do treće utakmice promaši sedam-osam mrtvih prilika i ispadnemo u skupini nakon časnog remija sa Sjevernom Irskom.

Treba nam, dakle, radikalnije rješenje. Predlažem Jillian Ellis, izbornicu ženske američke nogometne reprezentacije. Četrdesetdevetogodišnja Ellis na čelo američke ženske nogometne reprezentacije došla je nakon 14 godina iskustva kao izbornica američkih reprezentacija ispod 20 i 21 godinu, koje su redom osvajale titule i turnire u svojoj dobnoj kategoriji. Zato ju je 2011. američki nogometni savez postavio za direktoricu razvoja ženskih reprezentacija, a od 2014. paralelno obnaša i funkciju izbornice te je u lipnju ove godine, spektakularnom pobjedom 5:2 protiv Japana, nakon 16 godina donijela svojoj zemlji titulu svjetskih prvakinja.

I da, Ellis je lezbijka koja živi s partnericom Betsy Stephenson, direktoricom katedre za sportsku medicinu privatnog sveučilišta u Miamiju, s kojom podiže jedno posvojeno dijete. Da, znam, teško je realno zamisliti da će netko tako uspješan iz sunčane Floride doseliti u ovdašnju nogometnu močvaru. Da, znam i da hrvatski nogometni domoljub ne može niti zamisliti ženu izbornicu, a kamoli ženu koja je gej. Ali zato voli reći da žena može napraviti reda u kući. E pa - eto prilike! Baš da vidim tog Šimunića kako bi pored tako kompetentne šefice smio uzeti mikrofon i izvikivati fašističke pokliče. Baš da vidim te manekene kako bi u reprezentativnom dresu šetali travnjakom, svjesni da ih u poluvremenu čeka strogo ali pravedno ribanje. I baš da vidim hrvatsko društvo koje bi se nakon takvog procesa sigurno okrenulo naglavačke. Priznajte, ne bi nam škodilo.