U duhu pripreme proračuna za 2016. ispod radara se provuklo jedno izvješće koje može, ako ga itko od vladajućih odluči pročitati, utjecati na planiranje prihodovne strane ovogodišnjeg proračuna, barem kada su priljevi od EU fondova u pitanju. Radi se o Izvješću o obavljenoj reviziji učinkovitosti upravljanja sredstvima EU fondova u Republici Hrvatskoj koje se prošloga tjedna našlo u raspravi Hrvatskoga sabora
Iako je navedeno Izvješće obuhvatilo strukturne instrumente u razdoblju 2007. – 2013., njegovi su nalazi indikativni za sve buduće planove korištenja ovih sredstava u Hrvatskoj, ali i u ovogodišnjem planiranju proračuna, posebice ako uzmemo u obzir da se, sukladno pravilu N+3, sredstva za navedene alokacije moraju isplatiti do kraja ove godine.
Nalazi Državne revizije uvelike se poklapaju s onime što sam ponovila već nekoliko puta, posebice u segmentu slabih administrativnih kapaciteta tijela unutar sustava, potrebe za obrazovanjem, ali i jačanjem koordinacijske funkcije Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU s ciljem podizanja efikasnosti cijeloga sustava, no posebno su intrigantni podaci o primitcima iz EU fondova za 2014. koji ukazuju na to da je Hrvatska na 24. mjestu od 28. država članica EU. Još brutalnije zvuči podatak da će do kraja godine biti potrebno ugovoriti nešto više od 200, a isplatiti oko 568 milijuna eura ako ne želimo da sredstva propadnu, odnosno ako ih ne želimo vratiti Uniji (op.a. budući da je revizija uzimala u obzir podatke iz 2014, moguće je da su ove brojke poboljšane u 2015, ali problem isplate preostalih sredstava do kraja 2016. i dalje je vrlo ozbiljan). Na to treba dodati i iznos alokacije iz 2014. koji će biti potrebno potrošiti do kraja 2017, što jasno pokazuje da Hrvatska na raspolaganju ima znatno više sredstava, no to joj u ovome trenutku administrativni kapaciteti dozvoljavaju iskoristiti.
Kada su zaposlenici u sustavu u pitanju, Izvješće pokazuje da su u sustavu za gore navedeni period postojala 182 popunjena radna mjesta te da je uočen nedostatak od 59 zaposlenika kako bi sustav profunkcionirao. Dakle, govorimo o financijskoj alokaciji od 1,2 milijarde eura (IPA + ESI fondovi za 2013.) i 182 osobe za period od 7 godina.
Perspektiva u kojoj se nalazimo na raspolaganju ima prosječno 1,2 milijarde eura godišnje s gotovo jednakim brojem ljudi koji taj iznos nisu uspjeli povući u periodu od sedam godina. Osim toga, revizija je pravilno zaključila da institucije u sustav dovode ljude na stručno osposobljavanje i povjeravaju im zadatke koji su po složenosti značajno iznad njihovih kapaciteta ili zapošljavaju osobe bez ikakvog iskustva rada s EU fondovima da kroz godine uče raditi posao. Kad nauče, ako su iole sposobni, bježe u poduzetništvo jer ih sustav ne može stimulirati.
Tako u sustavu upravljanja EU fondovima radi nedovoljan broj preopterećenih ljudi, što u konačnici dovodi do situacije u kojoj smo danas – kašnjenje u objavi natječaja, kašnjenje u obradi pristiglih prijava i kašnjenje u obradi zahtjeva za nadoknadu sredstava. Pojednostavljeno: Što god može kasniti, kasni!
Kad na to dodamo procedure koje su dosad bile silno i nepotrebno komplicirane te još uvijek velik broj nedovoljno informiranih i educiranih potencijalnih korisnika na terenu, postavljamo pitanje je li realno u proračunu planirati veći priljev EU sredstava?
I da i ne. Najveća zamka u koju Hrvatska može upasti jest da forsira manji broj velikih infrastrukturnih projekata i da im umjetno poveća vrijednost kako bi prividno povećala postotak ugovorenih, a kasnije i isplaćenih sredstava. Takva logika može ubrzati neke projekte, što može biti dobar pristup, ali postoji opasnost financiranja projekata koji nisu održivi. Sjetimo se samo rukometnih arena, koje nisu financiranje EU sredstvima, ali su dobar pokazatelj što se događa kad se u studijama brojke pretjerano namještaju i kad se ne vodi računa o isplativosti i održivosti investicija.
Nova vlast ima priliku dugoročno posložiti sustav pod uvjetom da joj pritisak znatno veće apsorpcije ne skrene pogled s cilja koji treba postići korištenjem fondova EU, a to su svakako priprema i provedba održivih projekata u svim sektorima, jačanje administrativnih kapaciteta u sustavu koji bi svojim radom to trebao podržati i, u konačnici, stvaranje novih radnih mjesta koja bi trebala biti rezultat svega ovoga.
Upravo zato bi u ovogodišnjem proračunu trebalo realno sagledati situaciju s EU fondovima, njihov potencijal, ali i dosadašnja iskustva te opasnosti na temelju kojih je moguće donijeti koliko-toliko realnu odluku o tome koliki je očekivani priljev. Ako se to ne učini, posljedice će biti sve teže i vrlo vidljive jer neće biti teško usporediti planirani iznos s onim koji je zaista izvršen, a to su brojke koje bi mogle biti velika pljuska Vladi koja je sve svoje karte bacila na fiskalnu konsolidaciju države.
