Velik sam ljubitelj novina, one su za mene kao potrošača informacija najvažniji medij, no jasno mi je da polako odlaze putem audio-kaseta – u propast, nepovrat i zaborav. Novine su sve lošije i sve manje ljudi ih čita, a te su dvije činjenice, rekao bih, jedna drugoj i uzrok i posljedica. Pravi zatvoreni krug!
Sada već čuvena ideja po kojoj će država smanjiti porez novinama koje imaju više od 25.000 riječi nekima je na prvi pogled samo smiješna. No spremnost Vlade da se izloži kritikama, a katkada i poruzi, zbog mjerenja kvalitete brojem riječi, zanimljiva je ilustracija potpune nemoći države i društva da spase tiskano novinarstvo. Ukratko, za kvalitetu novina nitko se ne bori, nema joj mjesta u sustavu.
Da, istina je da sve ambiciozne novine propadaju – tjednik Nacional nestao je tek kada je prestao slaviti Hrvoja Petrača i slične poduzetnike. Ali propadaju i neambiciozne novine – zbog silne utrke za 'nezahtjevnim' čitateljem, naše su najčitanije novine popularne kao Autohtona hrvatska stranka prava ili Socijalistička radnička partija.
Zapravo, nepravedan sam. Navedene stranke, čak i ako se ugase, samo imenom mogu privući više birača nego što senzacionalističke novine mogu naći čitatelja, iz čega bi apostoli senzacionalizma u našem novinarstvu mogli izvući neke zaključke (ako im je stalo do novinarstva, dakako...).
Jako sam sklon ideji da država potiče kvalitetu novina, jer su sadašnje novine ispod razine svojih potencijalnih čitatelja, što ih vodi ravno u propast (čime se ugrožava i demokracija), a država očito ne zna kako bi im pomogla. No nije država jedini problem. Premda se svi prave kao da postoji slobodno tržište koje guši kvalitetu novina, jer kvaliteta, kažu, nema svoju publiku, ja trag slobode tržišta vidim samo u činjenici da ljudi odbijaju plaćati tiskani sadržaj ako ga besplatno mogu naći na internetu.
Razvodi, spolni život slavnih ljudi, povećanje grudi – to nisu teme za vodeće dnevne novine. Uostalom, zar nije naše tiskano novinarstvo tek jedan od stupova oglašavanja trgovačkog kartela, grupice koja je svakako više pridonijela uništavanju proizvodnje u Hrvatskoj od medicinskih sestara i učitelja na koje se svako malo obruše tiskani mediji? Zar nije svakom jasno da su najambicioznije novine, uz tu reklamnu funkciju, u razdoblju vlasti HDZ-a prvenstveno služile obračunima frakcija te stranke, a u razdoblju vlasti SDP-ovih koalicija njihovim lijevo-liberalnim obračunima?
Pravi su novinarski sadržaji u našem tisku, nažalost, tek sporedni sadržaj, baš kao što film snimljen prema video-igrici. Doduše, ima i likove i priču, a često i atmosferu, no ništa od toga nije razlog zašto se ekraniziraju video-igrice. Možda sam konzervativac i romantik, ali mislim da će bez slobode naše novinarstvo uvenuti, što se najbolje vidi u nekim novinama naših nacionalnih manjina. One smiju pisati protiv svih osim protiv svojih nacionalnih vođa, a navodno se jako protive nacionalizmu.
Dakle, nema razlike u tome ulaguje li se novina Vladi, vlasniku ili glavnim oglašivačima, a i Vlada je, uostalom, u veoma dobrim odnosima s tim istim oglašivačima. Stoga mislim da nemamo ni prave novinske koncerne niti prave izdavače novina, one kojima bi novine bile glavni proizvod. Da imamo pravih izdavača, možda bi neki od njih razmišljali o segmentu građanstva koji bi rado čitao kvalitetne nacionalne dnevnike i tjednike (kvragu – pa valjda u ovoj državi smije biti barem jedna kvalitetna dnevna i jedna kvalitetna tjedna novina?).
U ovom sam slučaju, u nedostatku boljih ideja, prilično sklon kapitalizmu zapadnoeuropskog tipa, jer taj ne uništava automatski kvalitetne novine, baš kao što ne uništava automatski ni zdravstvo ni prosvjetu, ali ni tu nije kraj mukama... Premda smo kvalitetnih novinara uvijek imali, kvalitetnih novina zadnjih desetljeća, naime, baš i nije bilo jako puno, unatoč mitovima o Slobodnoj Dalmaciji urednika Joška Kulušića ili o tjedniku Danas 1980-ih...
Ako mi ne vjerujete – čitajte u knjižnicama godišta tih mitskih novina, pa sami zaključite koliko su bile profesionalne i dobre. Te su tiskovine, rekao bih, bile kvalitetne samo u odnosu prema iznimno niskim kriterijima slobode tiska u socijalizmu i u najcrnjim ratnim godinama. A, gledajući razdoblje nakon raspada Jugoslavije, mislim da se kvaliteta novina u globalu mjeri prema kriterijima što su ih uspostavili (recimo napokon popu pop, a bobu bob) Maroje Mihovilović, Marinko Božić, Ninoslav Pavić, Stipe Orešković, Branko Tuđen, Denis Kuljiš, Nenad Ivanković i, dakako, Ivo Pukanić, a te kriterije održavali su i osvježavali njihovi brojni učenici (Tomislav Wruss, Sina Karli, Mladen Pleše...). Sviđalo se to nama ili ne, mislim da su navedeni ljudi i dalje mjera našeg tiskanog novinarstva, bez obzira jesu li još u tom poslu ili su ostali u legendama.
I dalje ću kupovati novine, čak i kada nastave otpuštati novinare i voditi hajke na predsjednikove, premijerove ili Karamarkove protivnike... No ovisnika kao što sam ja jednostavno nema dovoljno. Ako se tisak napokon ne organizira kao pravo novinarstvo, vjerujem da će propasti i prepustiti čitav javni prostor televiziji i internetu. Krivci za to će, kao doajeni novinarstva, vjerojatno predavati na privatnim školama i sveučilištima koja su sami pomogli osnovati, a za bavljenje novinarstvom čak ni njih više neće imati tko plaćati.
Kada se već profesionalni novinari ne smiju zahvaliti svojim utemeljiteljima na tom velebnom uspjehu, dopustite da im se ovim tekstom zahvali jedan vjerni kupac njihovih proizvoda.
