Nadalje, ne želi je doživjeti teškom jer postojeći sustav i nije zamišljen kao poticajno političko, pravno i psihološko okružje za ekonomsku konjunkturu, nego kao sustav koji pogoduje vlasti i njenim klijentima. Zato ga se politička elita nerado odriče pa poseže za kozmetičkim obmanama, u nadi da će nekako preplivati nabujalu rijeku krize i na drugu obalu prenijeti postojeći sustav tako da – kako bi rekao Zvonimir Majdak – ostane nevin.

Ovo je kriza jednog modela vladavine – ekonomija je prvenstveno pitanje vlasti – i ne može se rješavati umanjivanjem ili povećanjem ovog ili onog poreza, nego promjenom ekonomske i političke filozofije iz koje je model proizišao i promjenom mentaliteta na kojem počiva. Po vladajućem modelu, ekonomija je neka vrst sluškinje čija je zadaća financiranje državnog proračuna. Ne. Pekar ne proizvodi kruh i kupac ga ne kupuje zato da bi pritom bio plaćen PDV, nego zato da bi obojica razmjenjivali vrijednosti koje su im potrebne za život. Iz krize je nemoguće izići spašavanjem fiskusa pod svaku cijenu, nego spašavanjem privrede, ako treba i pod cijenu fiskusa. Fiskus naime nije sâm sebi svrha ni vrednota koja zaslužuje da joj privreda bude podređena, kao što ni država nije vrednota koja zaslužuje da joj budu podređeni društvo, ljudi i, uopće, život. To uostalom nije ekonomsko, nego moralno pitanje, kao što je i kriza hrvatske ekonomije tek posljedica pogrešno shvaćenih političkih i moralnih prioriteta.

U Hrvatskoj ne postoji politička snaga ili grupa koja bi pokrenula promjenu postojeće, ekonomski i moralno neodržive, privredne i političke strukture. Poduzetnici bi potencijalno trebali biti inicijatori promjena, ali nemaju političku težinu. Prvo, nema ih dovoljno i ne raspolažu s dovoljno kapitala koji bi se mogao preobraziti u političku moć. Drugo, spram vlasti su suviše obzirni i pristojni, valjda u strahu da ne izazovu kakvo veće zlo. Treće, mnogi poduzetnici su svoja carstva izgradili kao politički klijenti i postojeći sustav im odgovara. Četvrto, ne i najmanje važno, poduzetništvo pokušava opstati u ozračju neviđene antikapitalističke histerije.

Parlament je blokiran. Od inače blagotvorne višestranačke dijalektike (dijalektika nije nikakva marksistička babaroga, nego doslovno: umijeće raspravljanja) ne može se mnogo očekivati jer je najveća oporbena stranka i stvorila postojeći sustav državnog klijentelizma. Teško je vjerovati da bi se HDZ, u vječnoj potrazi za svojim ishodišnim načelima, založio za korjenitu privrednu reformu. HDZ u ekonomiji nikada nije vidio vitalnu društvenu sastavnicu, već puki izvor financiranja svojih opsjena. Laburisti sa svojom jeftinom demagogijom nisu samo neupotrebljivi, nego i opasni.

Vladajuća koalicija je o sebi rekla dovoljno još dok je bila u oporbi. Ni tu komotnu poziciju nije znala iskoristiti za kritičku analizu HDZ-ovog modela vladavine, kao što ni danas, na vlasti, ne nudi radikalnu alternativu. Višestranačje u Hrvatskoj svodi se na natjecanje u kome stranke dokazuju da su bolji HDZ od HDZ-a.

Tko će pri takvom stanju stvari spasiti hrvatsku ekonomiju? Ostao je jedan jedini čimbenik, jedna jedina nada. Sama kriza. Još strašnija. Dovoljno strašna da političku elitu primora na djelovanje. Istina, ona u panici može posegnuti za fiskalnom i populističkom diktaturom, ali – srećom u nesreći – Hrvatsku od takvog ishoda čuvaju upravo kriza, opće siromaštvo i oskudni resursi. Diktature naime nisu samo moralni, nego i ekonomski luksuz, a novca odavno nema. Oslobađanje društva i privrede od političkih i proračunskih okova više nije pitanje političkog svjetonazora, nego aritmetički imperativ, računovodstvena činjenica koja ne ostavlja prostora za dvojbe i alternative.