Pričam neki dan u kafiću s prijateljem, otac bi mi po godinama mogao biti, bistrimo lokalnu politiku, crtkamo po poleđini fiskaliziranoga računa i u svega par koraka dođemo do zaključka, podjednako i logičnog i obeshrabrujućeg: o da, Željko Kerum vrlo vjerojatno ulazi u drugi krug izbora za gradonačelnika Splita, a onda... Onda postaje savršeno svejedno tko će mu biti protukandidat. Žele pobjeđuje. U tih 14 dana između dva kruga neće više biti važno ni što govori on, niti što govori konkurent(ica). Glasači otpalih kandidata velikim će se dijelom povući u apatičnu apstinenciju (jer bit će te nedjelje lijepo vrijeme / ružno vrijeme / promjenjivo vrijeme...) a i oni koji svejedno ponovo iziđu na birališta podijelit će se na dvije skupine: i jedni i drugi zaokružit će ono što im se od ponuđenoga učini manjim zlom, a to znači da će tu biti i bonus-glasova za Želu.

Jer, tko god da mu bude konkurencija, bit će novo lice, a Splićani su, čini mi se, malo već siti eksperimentiranja. Imali smo na vrhu gradske vlasti i HSLS i HDZ i Listu Velog mista i SDP, uglavnom sve gore od gorega. Dosta je bilo isprobavanja! Kad već sve mora poći do sto vragova, a čini se da mora, pa nek onda pođe sa Želom na čelu, on je provjereni kadar. Ako ništa drugo, uz njega barem neće biti dosadno: predloži li, štajaznam, tunel preko Poljuda ili most oko Marjana, makar ćemo se, kroz suze i muku, koji put i nasmijati.

     A smijat će se (s) nama i cijela Hrvatska, nekako najglasnije i najzluradije Zagreb, iako će za gradonačelnika opet dobiti - Bandića. Mislite da neće? Oho, vidim, opasno podcjenjujete moć besplatnih našivaka za rukave svakom beskućniku, prvomajskoga poklon bona za svakog umirovljenika, polusatnog skraćenja termina u kojem se naplaćuje parking i oprosta prekršajne kazne svakome koga inspekcija uhvati kako po drugi put puši u za to nepredviđenom ugostiteljskom objektu!

Neće Mikiju nipošto odmoći ni to što HDZ neće istaknuti svoga kandidata, ili će pak iz rukava izvući nekog trećepozivca, čisto da se zadovolji forma i opravda koji milijun iz fonda za promidžbu. I onda, kad Miki uđe u drugi krug - pogotovo ako uđe kao kandidat s većim brojem glasova! - bit će potpuno svejedno tko mu je suparnica ili suparnik. Pobijedit će po manje-više istoj špranci kao i Žele, jer i u Zagrebu će na dan drugoga kruga lokalnih izbora biti slično vrijeme kao u Splitu (loše/krasno/promjenjivo) i građanstvo će i tu i ondje najvećim dijelom ignorirati birališta, pa kod kuće ili u prirodi rezignirano zdvajati nad kletom sudbom koja im je odredila da se rode baš ovdje, gdje su, eto, "svi oni isti".

     Zapravo, kad malo promislim, na cijeloj hrvatskoj političkoj sceni postoji tek jedan čovjek koji bi u ovom strašnom času - samo kad bi to bilo zakonom dopušteno - mogao na izborima za gradonačelnika u isto vrijeme pobijediti i Želu u Splitu i Mikija u Zagrebu: Ivan Pernar. Jedino njega birač hrvatski obični može zamisliti kako džogira u pola pet ujutro s fetom pršuta na čelu, kako poput Batmana leti i skuplja snježne pahulje u zraku, pa ulijeće u nepropisno parkirani betmobil i juri kući ševiti kao Hektor... Da, zbog takvog bi lika i Splićani zacijelo bili spremni riskirati s još jednim eksperimentom u Banovini; da, jedino njega Zagrepčani mogu zamisliti kako pred zoru - sam protiv svih, a opet za sve - žustro jede snijeg s prilaza školama, vrtićima i bolnicama.

     U zemlji koja je političkoj kulturi davno rekla laku noć i zalupila joj vrata, jedino takvi likovi mogu osvojiti simpatije puka. U zemlji gdje se politika bavi isključivo kontrolom štete umjesto kontrolom procesa - i to štete koju sama svakodnevno proizvodi, zapanjujuće nehajno! - u zemlji gdje ćete više državničke mudrosti i strategijskog potencijala naći u kućnom akvariju nego na Markovu trgu, a jedino reverzibilne hidroelektrane nadmašuju politiku u kubicima prelivenog iz šupljega u prazno, samo su takvi likovi preostali da budu donekle zanimljivi biračkom tijelu.

     Ozbiljna konkurencija Pernaru - opet, kad bi bilo zakonom dopušteno - mogla bi biti jedino Kolinda Grabar-Kitarović, dužnosnica koja nijednu rečenicu još nije javno izgovorila a da je za dva dana nije morala demantirati ili naširoko dodatno obrazlagati; žena koja, ma što je pitali, ama baš svaki svoj odgovor zaključuje identičnim iritantnim osmijehom, navlas istim uvijek iznova, kao da je na feder; žena koja se pred Bijelom kućom slika i snima baš kao Pernar pred školama i pučkim kuhinjama, žena koja, poput Pernara među maturante, utrčava među državnike na europskom summitu, uvjerena da će tako zadiviti domaću javnost... Žena koja će, da skratim, osvojiti i drugi predsjednički mandat u Hrvata, samo ako se kandidira.

     Jer, ako već moramo povazdan plakati, hajde da se uz to barem ponekad imamo kome nasmijati i narugati kao gorem od sebe - to je, čini se, prevladavajući politički kriterij u hrvatskom biračkom tijelu.  

     P.S.: Prije osam godina, uoči tadašnjih lokalnih izbora, bio sam jedan od dvanaestero supotpisnika otvorenog pisma splitskim biračima. Argumentirano smo i bez ikakve ostrašćenosti pokušali objasniti zašto je bolje svoj glas dati bilo kome, osim Željku Kerumu. Pitali smo i podosta drugih ljudi da nam se pridruže, ali vrijeme je bilo takvo (kišno/sunčano/promjenjivo) da nam, eto, nisu mogli poslati svoj elektronički potpis. Malo poslije, kad je Žele pobijedio, upravo su u nas dvanaestero i u našem pismu prepoznati ključni krivci koji su Želi dali glasački vjetar u leđa, a najglasniji su u takvom prozivanju bili upravo neki od onih istomišljenika koji su nam, pravdajući se tada nekim sasvim drugačijim razlozima, uskratili supotpis. Zato ovaj komentar shvatite samo dopola kao ozbiljnu kolumnu, a otpola kao praznovjerni pokušaj okretanja pile naopako.