Danska televizijska serija postigla je ogromnu popularnost širom svijeta, čak izvan Evrope, u zemljama Azije, u Americi itd. Mlada sposobna premijerka susreće se sa cijelim nizom problema manje više poznatih u svakoj državi: od korupcije, trgovine položajima, ucjene krupnog kapitala ili velikih sila, do podmetanja medija. Ključ uspjeha je zanimljiv scenarij, izvrsna gluma i režija, te mogućnost identifikacije sa situacijama i likovima, kao i njihova uvjerljivost.

Seriju još zanimljivijom čini činjenica da je glavni lik žena. Ali, kako se radnja odvija u naprednoj skandinavskoj zemlji, ne bi se reklo da seksizam kolega ili javnosti igra značajnu ulogu u problemima s kojima se susreće Birgitte Nyborg iz Partije umjerenih. Premijerka ima integritet i karizmu, otvorena je i direktna, i uživa povjerenje birača koje je, kako i treba u demokratskom društvu, stalno na ispitu. No po čemu je onda važno da je najviša politička funkcija u državi povjerena ženi? U paralelnoj radnji, koja je jednako tako zanimljiva kao i ona u njezinom uredu, odvija se naime obiteljska drama. Je li Birgitte sposobna nositi se s odgovornim poslom, a u isto vrijeme biti obična brižna mama, supruga i domaćica? Stiže li prati veš, kuhati, pospremati, kupovati, voditi djecu u školu i baviti se s njima, posvetiti se mužu, a istovremeno raditi takav posao koji zahtijeva cijelu osobu? Svaka zaposlena žena zna odgovor na ovo pitanje i zna da je odgovor – teško! Pogotovo zbog toga jer se i u naprednim društvima žena mora dokazivati više od muškarca.

Suptilni seksizam naprednog društva

Prateći upravo život u obitelji gledatelji će zamijetiti kako se suptilni seksizam naprednog danskog društva očituje u tome što se žena susreće s čitavim nizom problema koje muškarac na njezinom mjestu naprosto – nema. Ne postavlja se pitanje hoće li premijer stići na roditeljski sastanak ili dijete odvesti doktoru, spremiti ga na spavanje ili provesti romantičnu večer sa suprugom. Iako je Birgittin muž gotovo idealan i u početku joj pruža ne samo punu podršku da preuzme posao premijerke, nego joj daje i logističku podršku jer kao predavač na fakultetu ima više vremena da se bavi djecom i kućom, s vremenom se ova slika mijenja.

Kako Birgitte postaje sve uspješnija premijerka, tako postaje sve manje uspješna majka i supruga. Djeca se udaljuju od nje, kćer ima sve više psihičkih poteškoća, a muž gubi živce, napušta je. Treba li uopće spominjati da uskoro nalazi novu partnericu? Sudeći po ovome, cijena koju Birgitte plaća da bi bila premijerka ispada prevelika. Danas, u 21. stoljeću, u emancipiranoj zemlji ne radi se više riječ o tzv 'staklenom krovu' odnosno granici uspona za žene, bilo u politici bilo u poslovnom svijetu, nego o cijeni koju plaćaju za takav uspon. Međutim, čim se uopće postavlja pitanje cijene uspjeha za ženu, to je obično znak da nisu ravnopravne. Je li Borgen neka vrsta poučne priče o tome? Znači li to da žena, zbog biološke funkcije, ipak ne može postići stvarnu ravnopravnost u društvu, jer račun (obitelj koja pati) uvijek stigne na naplatu baš i samo njoj?

Gdje su tu Hrvatice?

Upravo je ovih dana provedeno istraživanje Agencije za istraživanje tržišta GfK o idealnoj Hrvatici. Prema rezultatima - prezentiranim u HTV Dnevnik 3, 18.7. - ispada da bi žena u Hrvatskoj bila idealna, mora biti prije svega biti majka i domaćica. Ipak, veliki postotak ispitanika tj. 41% misli da ona treba biti zaposlena. Uz jedno ograničenje, da posao ne bude previše zahtjevan kako obitelj ne bi patila. Istovremeno, 38% žena vide idealnu ženu kao uspješnu zaposlenu ženu koja gradi svoju karijeru (doduše, puno manje njih tj, 21% vide tako samu sebe!). Odgovorni posao žene zahtijeva ne samo dobro infrastrukturu, od jaslica i vrtića, do ostalih oblika pomoći u kući – nego i pomoć partnera i njegov angažman i potporu u organizaciji svakodnevnog života. Hrvati, čini se, za to nisu spremni pa smatraju kako je ipak bolje da žena, kad već mora raditi – jer se od jedne plaće ne živi – ne trči za karijerom i ostvarenjem svojih želja, nego je najvažnije da dobro balansira posao s obiteljskim obavezama.

Gledajući seriju Borgen, u političkom smislu publika se identificira s političarkom kojoj mogu vjerovati i čiji je rad motiviran javnim dobrom. Ona nas, naime, podsjeća da bi u politici trebalo rukovoditi vrijednostima, a ne osobnim ambicijama. No, u smislu obiteljskog života, cijena koju premijerka plaća naprosto nije fer. Kao što se da iščitati iz serije, ni naprednija društva nisu razriješila probleme žene na položaju na zadovoljavajući način. I tu se Borgen seli u Hrvatsku: novac da – odgovornost ne! Realizam? Svakako, ali ne i razlog za odustajanje. Ipak nam i ovako prikazana Danska u mnogo čemu može biti uzor.